Prvi put od početka suđenja 2019. godine, u slučaju Asomakum saslušani su službenici Poreske uprave koji su učestvovali u otkrivanju falsifikovanih rešenja o ponovnom aktiviranju poreskog identifikacionog broja (PIB) preduzećima koje tužilaštvo naziva „fantomskim firmama“, a kojima je taj broj prethodno bio oduzet.
Tužilaštvo u optužnici tvrdi da su okrivljeni kroz simulovane poslovne transakcije stvarali osnov za povraćaj PDV-a, dok su „fantomske firme“ korišćene za sprovođenje tih poslova i tok novca. Među firmama obuhvaćenim ovim slučajem je veći broj onih čiji nazivi počinju slovom A, među kojima je i Asomakum, za koji tužilaštvo tvrdi da je osnovan korišćenjem falsifikovane lične karte Andreja Vučića.
Iz iskaza službenika poreske uprave saznalo se kako je utvrđeno da dokumenta nisu autentična, kao i da su, uprkos pokušaju da se njihovo slanje zaustavi, dospela do Narodne banke Srbije. Međutim, ni danas nije razjašnjeno ko je rešenja falsifikovao.
„Fantomskim firmama“, kojima je privremeno bio oduzet PIB, bilo je ograničeno poslovanje. Ponovno aktiviranje PIB-a omogućilo bi im da ga nastave, što je važno i u kontekstu navoda optužnice o neosnovanom ostvarivanju povraćaja PDV-a.
Pored službenika Poreske uprave, saslušani su i svedoci čiji su lični podaci, prema tvrdnjama tužilaštva, zloupotrebljeni prilikom izrade falsifikovanih ličnih karata. Prema navodima optužnice, na tim dokumentima korišćeni su serijski brojevi njihovih ličnih karata i njihov JMBG, dok ostali podaci nisu bili njihovi.
Fotografije su, prema dosadašnjim informacijama, pripadale trećim licima, čiji identitet takođe, u dosadašnjem toku postupka, nije utvrđen.
Optužnicom je prvobitno bilo obuhvaćeno 18 okrivljenih, dok se postupak sada vodi protiv njih 13. Za četvoro je u međuvremenu nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Jedan okrivljeni je preminuo, dok se jednom sudi u odsustvu.
Suđenje je ušlo u devetu godinu. Glavni pretres počeo je 2019, nakon što je pripremno ročište, započeto u decembru 2017, trajalo više od godinu dana uz brojna odlaganja. U jesen 2023. postupak je počeo iznova, nakon što je tadašnja sudija Vesna Božović Milošević otišla u penziju, a predmet preuzela sutkinja Ivana Ramić.
Na današnjem ročištu saslušano je šest svedoka od ukupno deset pozvanih. Četvoro se nije pojavilo u sudnici.
Mikan Radić: Svedočenje o falsifikovanom faksimilu
Prvi među službenicima Poreske uprave koji su učestvovali u otkrivanju spornih rešenja o vraćanju poreskih identifikacionih brojeva (PIB) fantomskim firmama, svedočio je Mikan Radić, tadašnji načelnik Odeljenja za registre.
Prema ranijim iskazima zaposlenih u Poreskoj upravi, sporni slučaj počeo je da se otkriva nakon što je uočeno pet rešenja kojima se pojedinim preduzećima ukida privremeno oduzimanje PIB-a. Dokumenta su potom prosleđena na proveru, a utvrđeno je da nisu doneta u skladu sa propisanom procedurom i da se razlikuju od originalnih rešenja. Dodatnu proveru njihove autentičnosti obavili su zaposleni u Odeljenju za registre, upoređujući sporna dokumenta sa originalima.
Na falsifikovanim rešenjima nalazio se faksimil Mikana Radića. Rešenja su se odnosila na vraćanje PIB-a za pet „fantomskih firmi“ – Asomakum, Asrapnjeft, Amurprojekt, Atraban i Amagangas.
Kako je danas u sudnici rekao Mikan Radić, u penziji je već 12 godina, ali se seća iskaza koji je dao 2015. godine pred tužiocem. Dodao je da mu je teško da shvati kako ceo ovaj postupak tako dugo traje.
Kao i tada, potvrdio je da se na dokumentima nalazio njegov faksimil, ali je negirao da ga je on stavio na ta rešenja, dodajući da je utvrđeno da je faksimil zapravo bio falsifikovan.
Objasnio je da je njegovim faksimilom bio zadužen službenik, čijeg imena nije mogao da se seti, a koji je nekoliko godina kasnije preminuo. Reč je o službeniku koji je bio ovlašćen da na rešenja koja su do njega stizala, stavlja faksimil.
Za razliku od iskaza koji je tokom 2015. dao kod tužioca, kada je govorio o povraćaju privremeno oduzetog PIB-a, tokom današnjeg ispitivanja Radić je objasnio da za to nije bio nadležan, već za povraćaje PDV-a, u čijoj je obradi učestvovao. Naime, kada ga je advokat Dragoslav Otašević pitao da li zna firme kojima je vraćen PIB spornim rešenjima, Radić je počeo da objašnjava kako je funkcionisao postupak povraćaja PDV-a. Na konstataciju Otaševića da je u iskazu iz 2015. godine govorio o povraćaju PIB-a, odgovorio je da je tada verovatno iznosio ono što je znao o procedurama sa kojima je imao dodira.
Prema Radićevom objašnjenju, zahtevi za povraćaj PDV-a najpre su predavani filijali Poreske uprave na Novom Beogradu, odakle su prosleđivani centrali, u kojoj je radio. Tamo su obrađivani, a zatim vraćani filijali, tako da zaposleni u centrali nisu imali neposredan kontakt sa firmama. Naveo je da je, nakon što je utvrđeno da je 18 firmi podiglo ukupno 18 miliona dinara, dogovoreno da se zahtevi više ne vraćaju filijali, već da se šalju direktno banci.
Radić je objasnio i da se njegov faksimil koristio prilikom obrade zahteva za povraćaj PDV-a. Ponovio je da ga on nikada nije stavljao na falsifikovana rešenja i da nije bio nadležan za postupak vraćanja PIB-a.
Govoreći o samom faksimilu, Radić je naveo da je naknadna analiza pokazala da na spornim rešenjima nije korišćen originalni pečat, već da je njegov otisak falsifikovan tako što je skeniran sa ispravnih rešenja o povraćaju PDV-a. Dodao je da je službenik zadužen za njegov faksimil taj pečat stalno držao kod sebe i da ga je čitav slučaj veoma pogađao.
I okrivljeni Aleksandar Jović, optužen za falsifikovanje isprava kojima su osnovane „fantomske firme“ i za pranje novca, pokušao je da razjasni ko je u Poreskoj upravi bio zadužen za postupak vraćanja PIB-a. Na njegovo pitanje da li je Odeljenje za registre radilo i ta rešenja, Radić je odgovorio da bi o tome trebalo pitati tadašnjeg šefa odseka Miraša Babovića, jer on lično nije imao kontakta sa tim postupkom. Jović je zatim pitao kako je bilo moguće vratiti novac firmama ako je u evidenciji Poreske uprave stajalo da im je PIB oduzet. Radić je odgovorio da bi na to pitanje trebalo da odgovori neko iz filijale. Nije mogao sa sigurnošću da kaže ni ko je bio nadležan za isplatu novca po rešenjima o povraćaju PDV-a – banka ili Poreska uprava, navodeći da bi o tome preciznije mogao da govori Babović, odnosno da bi, ukoliko je isplata išla preko Poreske uprave, za to bila zadužena filijala.
U nastavku ispitivanja otvoreno je pitanje kontrole zahteva za povraćaj PDV-a. Jović je podsetio da je Radić ranije govorio da se povraćaji manji od milion dinara nisu kontrolisali. Radić je pojasnio da kontrole nisu bile ukinute, već da Poreska uprava nije imala dovoljno inspektora koji bi ih obavljali, zbog čega je na nivou Sektora kontrole postignut dogovor da se proveravaju samo povraćaji veći od milion dinara.
Upravo su svi povraćaji PDV-a tzv. fantomskim firmama bili manji od milion dinara.
„Mislim da je to neko morao da zna, taj ko je tražio povraćaj PDV-a verovatno je mislio – znamo da to neće biti kontrolisano, ali to je samo moj utisak, nemam dokaz“, rekao je Radić.
Okrivljeni Jović je na to dodao da je pronašao 33 povraćaja PDV-a, od kojih je svaki pojedinačno bio manji od milion dinara, a na kojima je stajala oznaka „B“, što znači da su izvršeni bez kontrole.
Sutkinju Ivanu Ramić zanimalo je na kom nivou je doneta odluka da se ne kontrolišu povraćaji manji od milion dinara i da li je o tome postojala pisana odluka. Radić je odgovorio da je odluka doneta na nivou Sektora kontrole zbog nedostatka inspektora, ali da misli da nije bila u pisanoj formi.
Radić tokom svedočenja nije imao odgovore na sva pitanja o procedurama i nadležnostima u Poreskoj upravi, a na kraju je poručio da svi sve znamo i kako je i šta bilo.
Miraš Babović: Na falsifikovanim rešenjima korišćeni brojevi iz sistema Poreske uprave
Nakon Radića, svedočio je i Miraš Babović, koga je prethodni svedok više puta pomenuo kao osobu koja bi mogla da odgovori na pitanja o postupku vraćanja PIB-a, za koji je tvrdio da nije bio nadležan.
Babović je rekao da je u vreme kada su se sporni događaji odvijali, radio u Odeljenju za registre, na poslovima oduzimanja PIB-a, a da mu je nadređeni bio Radić. Objasnio je da je reč o firmama čiji nazivi počinju slovom A i da je tada došlo do pokušaja nepoznatih lica da falsifikuju rešenja i vrate im prethodno oduzete PIB-ove. Zbog toga su, kako je rekao, slučaj prijavili unutrašnjoj kontroli Poreske uprave.
Potvrdio je i da je faksimile Mikana Radića na rešenja stavljao njihov pokojni kolega, koji je radio na ekspediciji pošte. Opisao ga je kao veoma preciznog i revnosnog službenika.
Objašnjavajući kako je funkcionisao postupak oduzimanja i vraćanja PIB-a, Babović je naveo da se PIB privremeno oduzima zbog više razloga, između ostalog zbog toga što vlasnik ili ovlašćeno lice nisu dostupni na adresi sedišta firme, ali i zbog poreskih dugovanja. Postupak je počinjao u filijali Poreske uprave, koja je proveravala da li postoje uslovi za oduzimanje ili vraćanje PIB-a, a zatim zahtev prosleđivala centrali, gde se donosilo rešenje. Ono se potom vraćalo filijali, koja ga je uručivala poreskom obvezniku i Narodnoj banci Srbije.
Babović je rekao da je u tom poslu bio koordinator desetak zaposlenih, dok su sama rešenja izrađivale dve osobe. Centrala je, kako je objasnio, praktično proveravala ispravnost zahteva koji je stizao iz filijale, dok je utvrđivanje da li postoje uslovi za oduzimanje i vraćanje PIB-a bilo posao filijale. Dodao je da se nije bavio povraćajem PDV-a, već da je to bio posao filijala, koje su nakon toga dokumentaciju prosleđivale banci.
Govoreći o korišćenju faksimila tadašnjeg načelnika Odeljenja za registre Mikana Radića, Babović je objasnio da je to odeljenje donosilo rešenja za teritoriju cele Srbije, i to na hiljade dokumenata, zbog čega je jedan službenik bio zadužen za stavljanje faksimila, kako se načelnik ne bi bavio isključivo potpisivanjem rešenja.
Na pitanje advokata Dragoslava Otaševića da li to znači da Radić nije ni čitao rešenja na kojima se nalazio njegov faksimil, Babović je odgovorio: „Apsolutno tačno, jer je nemoguće potpisati sva rešenja.“
Advokatica Tanja Mirković pitala je da li su postojala blanko rešenja sa unapred stavljenim faksimilom, što je Babović negirao. Objasnio je da su zaposleni koristili aplikaciju za izradu rešenja, kojoj su pristupali preko ličnih korisničkih naloga, tako da je moguće lako proveriti ko je izradio svaki pojedinačni dokument. Nakon što bi rešenje bilo završeno, nosilo se službeniku zaduženom za ekspediciju pošte, koji je stavljao faksimil i prosleđivao ga dalje. Faksimil se, kako je rekao, čuvao zaključan u fioci, a ključ je imao isključivo taj službenik.
Advokatica ga podsetila da je tokom ispitivanja 2015. godine govorio o šest do osam falsifikovanih rešenja o vraćanju privremeno oduzetog PIB-a, ali je svedok rekao da se sada ne može setiti tačnog broja. Znao je, međutim, da je među firmama bio Asomakum, kao i još nekoliko preduzeća čiji nazivi počinju slovom A. Dodao je da mu tokom tadašnjeg policijskog ispitivanja, niko nije posebno postavljao pitanja o Asomakumu.
Jedan od najzanimljivijih delova njegovog iskaza odnosio se na brojeve pod kojima su evidentirana sporna rešenja. Okrivljeni Aleksandar Jović podsetio ga je da je ranije govorio da su falsifikovana dokumenta imala brojeve, koji su u internoj evidenciji Poreske uprave postojali u kompjuteru kao budući slobodni brojevi, predviđeni za dokumenta, koja će tek biti izrađena.
Babović je to potvrdio, navodeći da su na falsifikovanim rešenjima bili „brojevi iz budućnosti“, koji bi u redovnoj proceduri bili iskorišćeni tek za nekoliko meseci.
Na pitanje advokata Otaševića ko je imao pristup informacijama o tim brojevima i da li su zaposleni u filijalama mogli da ih vide, Babović je odgovorio da je pristup aplikaciji bio moguć isključivo na osnovu ovlašćenja. Okrivljeni Jović je zatim pitao da li je neko izvan Poreske uprave mogao da zna koji će brojevi tek biti korišćeni i da li je sporna rešenja mogao da uradi neko izvan PU, na šta je Babović odgovorio da, sudeći po načinu na koji je sve izvedeno, to nije mogao da uradi neko ko nije poznavao proceduru Poreske uprave.
Na kraju, sutkinju Ivanu Ramić zanimalo je da li mu je poznato da je postojala odluka da se ne kontrolišu povraćaji PDV-a manji od milion dinara, o čemu je prethodno govorio Radić. Babović je odgovorio da o tome nema saznanja.
Babović je potvrdio svoje navode iz iskaza iz 2015. godine da ne poznaje okrivljene, osim Mladena Akovića, ali je rekao da nikada sa njim o pomenutim falsifikovanim rešenjima nije razgovarao. Aković se tereti za pranje novca i prevaru. On u septembru prošle godine nije želeo da ponovo iznosi odbranu, navodeći da je od početka postupka prošlo previše vremena. Rekao je da ostaje pri iskazima datim 2015, 2020. i 2022. godine.
Vesna Pantović: Neko direktno slao Narodnoj banci falsifikovana rešenja
Vesna Pantović, koja je u vreme spornih događaja radila u Odeljenju za unutrašnju kontrolu Poreske uprave, rekla je da se seća da je 2015. godine davala iskaz pred tužiocem, ali ne i svih detalja o kojima je tada govorila. Ipak, istakla je da je sigurno govorila istinu.
Objasnila je da je u to vreme dobila u rad predmet koji se odnosio na rešenja o vraćanju privremeno oduzetih PIB-ova pojedinim firmama, čijih se naziva ne seća, osim da su počinjali slovom A. Proverom je, kako je navela, utvrđeno da ta rešenja nisu potekla iz sistema Poreske uprave.
Na pitanje tužioca Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Miroslava Simića na osnovu čega su to zaključili, Pantović je objasnila da su dokumenta na prvi pogled izgledala kao da ih je izradila Poreska uprava, ali da su brojevi pod kojima su zavedena, pokazali da to nije moguće. Reč je, kako je pojasnila, o brojevima iz aplikacije, koji je tek trebalo da budu korišćeni u budućnosti, zbog čega sporna rešenja nikako nisu mogla biti izrađena kroz redovnu proceduru.
Na pitanje advokata Dragoslava Otaševića ko je još mogao da raspolaže takvim brojevima, odgovorila je da se oni nalaze u aplikaciji.
Otaševića je zanimalo i kako su na osnovu rukopisa na kovertama zaključili da dokumenta nisu autentična. Pantović je rekla da nisu bili stručni za grafološko veštačenje, ali da su pokušali da provere i taj trag. Uporedili su rukopis na kovertama sa rukopisom koleginice, koja ih je inače kovertirala, i utvrdili da se ne podudaraju.
Upravo se o tome Pantović detaljnije izjašnjavala i tokom istrage 2015. godine, kada je navela da je, zajedno sa kolegom Draganom Agatunovićem, po nalogu pretpostavljene Snežane Jović otišla u Filijalu 1 na Novom Beogradu, kako bi prikupili informacije o spornim rešenjima. Tada je ispričala da je na njih ukazala direktorka filijale Radmila Vukelić Nikolić, a da su ona i Agatunović, nakon provere kod tadašnjeg šefa Odeljenja za registre Miraša Babovića i poređenja sa originalnim dokumentima, utvrdili da je reč o falsifikatima, na kojima se nalazio faksimil tadašnjeg načelnika Mikana Radića.
Još jedan detalj iz ranijeg iskaza ponovila je i danas. Dan ili dva nakon što su falsifikovana rešenja otkrivena, iz Narodne banke Srbije stiglo je obaveštenje da je i ta institucija dobila sporna dokumenta, ali da nisu poslata iz Poreske uprave, kako je trebalo, već preko jedne od pošta u Srbiji.
Taj podatak otvorio je pitanje ko je znao da su falsifikati već otkriveni, budući da je pokušao da ih dostavi direktno Narodnoj banci Srbije. Advokat Otašević pitao je Pantović ko je još bio upoznat sa otkrivanjem falsifikata, na šta je odgovorila da ne zna i da ona nikome nije govorila o tome. Na njegovo dodatno pitanje kako je onda neko mogao da sazna da su falsifikati otkriveni, zbog čega ih je poslao direktno banci, Pantović je odgovorila da ne zna, a sutkinja Ivana Ramić potom se usprotivila daljem insistiranju na tom pitanju.
Predrag Stamenić svedočio o otvaranju firme na njegovo ime
„Ovo je uticalo na moj život, uništilo mi je život i poslove, karijeru. To je haos koji traje već 16 godina“, rekao je danas pred sudom Predrag Stamenić, svedok u postupku za zloupotrebe sa fantomskim firmama, čije se ime pojavljuje u dokumentaciji više preduzeća obuhvaćenih slučajem.
Stamenić se u dokumentima pominje kao osnivač, zastupnik ili lice ovlašćeno za preuzimanje dokumentacije iz Agencije za privredne registre (APR) – Ares, Asomakum, Amurprojekt, Atavarinvest, Amurgas i Atraban.
Njegovo ime se, na primer, nalazi na ovlašćenju za preuzimanje dokumentacije iz APR-a za Asomakum, firmu za koju se u postupku navodi da je osnovana korišćenjem falsifikovane lične karte Andreja Vučića. Stamenić je svedočeći danas rekao da je za Asomakum čuo iz novina, kada je saznao da se i njegovo ime pominje u vezi sa tim preduzećem.
Stamenićevo ime pominjalo se više puta tokom ovog postupka, ali i u vezi sa njegovim poslovnim i privatnim vezama. Prema podacima APR-a koje je BIRN ranije objavio, početkom dvehiljaditih bio je povezan sa firmom Vision International, koju je osnovao 2004. godine, a čije je vlasništvo 2005. preneto na Predraga Malog, brata Siniše Malog. Predrag Mali je nakon preuzimanja postao direktor, dok se Stamenić u evidencijama navodio i kao likvidacioni upravnik. Firma je kasnije izbrisana iz registra.
BIRN je ranije objavio i da je Stamenić rođak Marije Mali, bivše supruge Siniše Malog, kao i bivši suprug novinarke Marije Savić Stamenić, kojoj je doskorašnji predsednik Srbije često davao intervjue.
Svedok Stamenić je danas rekao da zna zbog čega je pozvan i da je tokom proteklih 16 godina više puta davao iskaze povodom ovog slučaja. Kako je objasnio, za njega je sve počelo u avgustu 2010. godine, kada je podneo krivičnu prijavu protiv nepoznatih počinilaca, nakon što je saznao da ima poreski dug za firmu za koju nije znao da je povezana s njim.
O tome je detaljnije govorio i tokom saslušanja pred tužiocem u julu 2015. godine. Tada je naveo da je 6. avgusta 2010. od Poreske uprave dobio obaveštenje o neizmirenim obavezama firme Ares, koja se vodila na njegovo ime, a da je 18. avgusta iste godine podneo krivičnu prijavu policiji u Beogradu. Stamenić je tada rekao da za Ares nikada ranije nije čuo i da je tek proverom u APR-u saznao da se vodi kao vlasnik tog preduzeća.
Prema podacima APR-a, Stamenić je bio vlasnik i direktor Aresa, a vlasništvo je na njegovo ime preneto 28. oktobra 2009. godine ugovorom o prenosu osnivačkih prava. Prema navodima iz postupka, za tu transakciju korišćena je njegova falsifikovana lična karta. O tome kako je došlo do prenosa vlasništva govorila je i svedokinja Snežana Stankov, koju je, prema njenim rečima, 2009. godine angažovala osoba koja se predstavila kao Predrag Stamenić, rekavši da je zainteresovana da kupi preduzeće Ares.
Stankov je na jednom od ranijih ročišta ispričala da je pripremala dokumentaciju za promenu vlasništva i da joj se obratila osoba koja se predstavila kao Predrag Stamenić, zainteresovana za kupovinu preduzeća od prethodnog vlasnika Jovice Benaka.
Stankov je navela da je prilikom provere lične karte pogledala ime, prezime, matični broj i adresu, ali da nije primetila da fotografija na dokumentu nije pripadala Stameniću.
Stamenić je i tokom saslušanja 2015. godine rekao da su na falsifikovanoj ličnoj karti korišćenoj za registraciju Aresa bili njegovo ime i prezime, datum i godina rođenja i JMBG, ali da je fotografija pripadala njemu nepoznatoj osobi, dok se serijski broj dokumenta nije podudarao sa brojem njegove lične karte.
Govoreći o tome danas pred sudom, Stamenić je rekao da je policiji, uz dokumentaciju, predao i svoju ličnu kartu kako bi se uporedila sa falsifikovanom. Prema njegovim rečima, na dve isprave podudaraju se samo ime i prezime, JMBG i registarski broj, dok su ostali podaci različiti.
Naveo je da je iskaz u Upravi kriminalističke policije dao u martu 2010, a u Poreskoj upravi u januaru naredne godine, kao i da je poslednji put u vezi sa ovim slučajem pred tužiocem Višeg javnog tužilaštva govorio u aprilu 2015. godine. Dodao je da je učestvovao i u grafološkom veštačenju, tokom kojeg je oko dva sata u prostorijama u Ulici kneza Miloša pisao i potpisivao se na različite načine, ali da nikada nije obavešten o rezultatima veštačenja, niti o tome da li je postupano po njegovoj krivičnoj prijavi.
Na pitanje advokata Dragoslava Otaševića da li je nekoga pitao kako je moguće da neko dođe do njegovog registarskog broja i iskoristi ga za izradu falsifikovane lične karte, Stamenić je odgovorio da ne zna i da bi to trebalo da utvrdi policija. Rekao je da svoju ličnu kartu nikada nikome nije davao, osim na uvid, niti ju je ostavljao kod drugih.
Otašević je primetio da je za izradu takvog dokumenta bilo potrebno raspolagati većim brojem njegovih ličnih podataka, na šta je Stamenić odgovorio da je i sam očekivao da će biti utvrđeno ko je to uradio.
Advokat ga je pitao i da li je, osim u vezi sa firmom Ares, pokrenuo postupke povodom drugih preduzeća u kojima se njegovo ime pojavljuje. Stamenić je rekao da nije, jer nije znao kako se to radi i očekivao je da će se to rešiti u okviru celog postupka. Dodao je da ne poznaje ni jednu osobu koja se pominje u ovom slučaju.
Prema optužnici, firma Asomakum je osnovana korišćenjem falsifikovane lične karte Andreja Vučića, dok serijski broj na spornoj ispravi, prema navodima tužilaštva, odgovara ličnoj karti Tanje Ristić, još jedne svedokinje u postupku. Ona je na ranijem ročištu rekla da nikada nije osnivala firme, niti je davala ili izgubila svoju ličnu kartu. Objasnila je da je ranije kopiju dokumenta davala kupcima kojima je prodavala stoku, povrće i lubenice, ali da ne poznaje okrivljene i da nije imala veze sa osnivanjem Asomakuma.
Tokom saslušanja 2015. godine, Stamenić je naveo da je po zanimanju menadžer i da je tada radio kao savetnik u dve podgoričke firme, Fly Montenegro i Flystar, kao i da je od septembra 2014. bio suvlasnik kanadske firme A Crowd. Prethodno je, od 2009. do 2011. godine, bio direktor hotela Splendid u Beogradu, a od 2004. do 2009. direktor firme Vision Information Technologies. Od 2000. do 2004. radio je kao menadžer u preduzeću koje se bavilo istraživanjem tržišta.
Prema podacima APR-a, Stamenić je i danas povezan sa dve firme – u jednoj je direktor, a u drugoj vlasnik, pri čemu su obe u blokadi.
Milan Mikulčić: Kratko svedočenje vozača čije je ime korišćeno na otpremnicama
Među svedocima je bio i Milan Mikulčić, koji je rekao da se seća svog iskaza iz 2015, da ostaje pri njemu. Potvrdio je da je radio kao vozač u transportnoj firmi, te da je neko falsifikovao otpremnice. Njegovo izjašnjenje je trajalo izuzetno kratko, budući da niko od učesnika u postupku, nije imao pitanje za njega.
Tokom istrage u junu 2015. godine, svedok je izjavio da je od početka 2009. radio kao vozač u transportnoj firmi „Klascska“ sa Novog Beograda. Naveo je da nikada nije čuo za okrivljene, niti ih poznaje.
Mikulčić je ispričao da je u februaru 2015. pozvan u MUP nakon što su u dokumentaciji koja se odnosila na „Standard gas“ pronađeni njegovo ime i prezime, kao i broj kamiona koji je vozio. Međutim, kako je naveo, u dokumentima su bili navedeni pogrešan broj prikolice i broj njegove lične karte, dok se na otpremnicama, koje su se odnosile na transport gasa, nije nalazio njegov potpis.
Tvrdio je da nikada nije prevozio robu za „Standard gas“, da nije odlazio u to preduzeće niti poznaje bilo koga ko je tamo radio, kao i da ne zna ni gde se firma nalazila.
„Standard gas“, koji je danas u stečaju, bio je u suvlasništvu okrivljenog Milana Mašića. Optužnica Mašića tereti da je ta firma, koja je više od 25 godina poslovala na tržištu, fakturisala robu vrednu više od 22 miliona dinara takozvanim fantomskim firmama „Svitac light“, „Amurgas“, „DNK Antiaging Laser Clinic“ i „Steval projektovanje“, iako, prema tvrdnjama tužilaštva, ta roba nije bila stvarno prometovana.
Mašićev advokat Vladimir Beljanski, međutim, naveo je da je veštačenjem utvrđeno da su sporne transakcije bile zakonite, da je roba isporučena navedenim firmama i da je na taj promet plaćen porez.
Tatjana Stanković negirala da je izradila elaborat za koji je novac uplaćen Asomakumu
Kratak iskaz pred sudom je dala i Tatjana Stanković, koja je rekla da ostaje pri iskazu iz 2015. godine. Ni za nju ni tužilaštvo ni odbrana nisu imali pitanja.
Tokom svedočenja 2015. godine negirala je da je učestvovala u izradi elaborata za firmu „Miteco system“ i da je tražila da se novac za taj posao uplati na račun „Asomakuma“. Njeno ime pojavljuje se u vezi sa iskazom Nevene Čolić Mohore, koja je tokom istrage 2015. godine govorila o njihovom dogovoru za izradu studije za reciklažni centar u Kneževcu. Mohora je bila pozvana da danas svedoči, ali se nije pojavila na pretresu.
Stanković je rekla da ne poznaje ni jednog od okrivljenih, kao ni privredna društva koja se pominju u postupku, i da sa njima nikada nije imala poslovni odnos. Navela je da je 2005. godine osnovala agenciju za organizaciju prezentacija „Infocom.ts“, ali da se ne seća da li je ikada upoznala Nevenu Čolić Mohoru. Istakla je i da za firmu „Miteco“ nije čula pre nego što je o njoj saznala u policiji.
Negirala je da je izradila elaborat za „Miteco system“, kao i da je tražila da se novac za njegovu izradu, umesto na račun njene agencije, uplati na račun „Asomakuma“.
Povod za njeno saslušanje je iskaz Nevene Čolić Mohore iz istrage, u kojem je ona opisala poslovni dogovor sa ženom koju je navela kao Tanju Stojanović. U optužnici je, međutim, kao svedok navedena Tatjana Stanković. Nije razjašnjeno da li je reč o istoj osobi koja je u međuvremenu promenila prezime ili je došlo do različitog navođenja imena u dokumentaciji.
Prema Mohorinom iskazu, njih dve su se upoznale na skupu u Privrednoj komori Srbije, nakon čega su se dogovorile o izradi elaborata za reciklažni centar „Miteco Kneževac“, u vrednosti od 200.000 dinara. Mohora je navela da nije dobila podatke za uplatu niti je sa Stojanović zaključila ugovor, ali da je njena firma u prvoj polovini 2010. godine poštom dobila CD sa završenim elaboratom i fakturu „Asomakuma“ na oko 200.000 dinara.
Na fakturi su se, prema njenim rečima, nalazili njen potpis kao direktorke i pečat firme, dok je na mestu predviđenom za potpis ovlašćenog lica „Asomakuma“ bio potpis Andreja Vučića. Mohora je navela da je njena firma potom uplatila novac na račun „Asomakuma“, sa kojim ranije nije poslovala, i da se nakon toga više nije čula niti videla sa ženom koju je poznavala kao Tanju Stojanović.
Nastavak suđenja 22. januara naredne godine
Nastavak saslušanja svedoka zakazan je za 22. januar naredne godine, kada bi sud trebalo da sasluša još šest svedoka.
Do sada je saslušano 20 od ukupno 29 svedoka predloženih optužnicom, a dodatne svedoke predložila je i odbrana.
Okrivljeni su u ranijim fazama postupka negirali krivicu i odbacivali navode tužilaštva o nezakonitom poslovanju sa takozvanim fantomskim firmama. Tvrdili su da ta preduzeća, koja tužilaštvo naziva fantomskim, bila uredno registrovana u Agenciji za privredne registre (APR), da su imala otvorene račune i da im je država uredno isplaćivala povraćaj PDV-a. Većina je navela da se međusobno ne poznaju, dok su pojedini ocenili da je postupak politički motivisan zbog povezivanja Andreja Vučića sa firmom „Asomakum“.
Okrivljena Snežana Đurđić je izjavila da veruje da se ne bi našla među optuženima da nije bilo tog slučaja, odnosno povezivanja sa firmom „Asomakum“. Navela je da je u poslovnom odnosu između njene firme „Halkion“ i „Asomakuma“ posredovala osoba koja se predstavljala kao Andrija, za koju tvrdi da je reč o javnosti poznatoj ličnosti. Prema njenim rečima, kontakt sa tom osobom odnosio se na jednu poslovnu transakciju, za koju je tvrdila da je bila zakonita i sprovedena u okviru uobičajenog poslovanja.
BIRN od početka prati ovo suđenje, a sve tekstove koje smo objavili u vezi sa tim, možete pročitati u posebnom odeljku Slučaj Asomakum.
Napomena: Suđenje u ovom slučaju je i dalje u toku. Krivica se utvrđuje pravosnažnom presudom. Novinar, glavni urednik i izdavač ne odgovaraju za štetu ako je informacija verno preneta iz sudskog postupka i ukoliko je novinar postupao sa dužnom novinarskom pažnjom.