Posebno odeljenje Višeg suda u Beogradu, Posebno odeljenje Apelacionog suda u Beogradu i Tužilaštvo za organizovani kriminal, osim što imaju posebnu nadležnost u oblasti organizovanog kriminala i korupcije, trebalo bi da imaju i posebne garancije nezavisnosti i samostalnosti da bi se obezbedila neselektivnost gonjenja i pravilno odlučivanje u predmetima korupcije i organizovanog kriminala.

U Srbiji, međutim, organi zaduženi za suprotstavljanje organizovanom kriminalu i korupciji nemaju posebna jemstva stvarne nezavisnosti, odnosno samostalnosti, niti sudije i nosioci javnotužilačke funkcije imaju naročite garancije lične nezavisnosti i samostalnosti.

Štaviše, stiče se utisak da su ovi organi podložniji uticaju politike, jer Tužilaštvo, po pravilu, nije imalo kapacitet za gonjenje slučajeva korupcije, ukoliko su oni povezani sa aktuelnom vlašću, a sudske odluke su mogle da se predvide u zavisnosti od toga da li se radilo o okrivljenom koji je bio povezan sa nekom  od “bivših“ ili blizak sa aktuelnom vlašću.

Poslednje izmene zakona sa zamašnim naslovom Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, terorizma i korupcije [1], nisu otklonile pomenuti koncepcijski nedostatak. Naprotiv, čini se da je načinom na koji se uspostavljaju posebne  regionalne organizacione jedinice za suzbijanje korupcije i načinom određivanja sudija i zamenika javnih tužilaca za rad u tim jedinicama, problem odsustva garancija nezavisnosti i samostalnosti sudija i nosilaca javnotužilačke funkcije, samo uvećan.

Prema članu 14. Zakona, Posebna odeljenja viših javnih tužilaštva ostvarivaće nadležnost i postupaće u predmetima krivičnih dela iz čl. 13. Zakona krivična dela protiv službene dužnosti i krivično delo davanje i primanje mita u vezi sa glasanjem, krivična dela protiv privrede, zatim krivična dela protiv državnih organa, kao i dela protiv pravosuđa.

Utisak  je da je nadležnost posebnih odeljenja viših javnih tužilaštava  u pogledu privrednih krivičnih dela, određivana nasumično. Recimo, posebna odeljenja viših javnih tužilaštava  nadležna su za brojna krivična dela protiv privrede, ali istovremeno pada u oči da su iz nadležnosti ovih odeljenja izuzeta tzv. poreska krivična dela. Iz nadležnosti su izuzeta neka i druga krivična dela protiv privrede koja zbog učestalosti i kriminalog inteziteta predstavljaju ozbiljnu pretnju nesmetanom odvijanju privrednih tokova. Sa druge strane, neka u praksi retka krivična dela, bez ikakvog praktičnog povoda, ušla su u katalog krivičnih dela za koja su nadležna posebna odeljenja javnih tužilaštava.

Da se radi o nasumičnoj i kojekako određivanoj nadležnosti, potvrđuje i to što su srodna krivična dela razdvojena, tako da su neka uvrštena u krug krivičnih dela iz nadležnosti posebnih odeljenja, dok su druga izuzeta. Primer nasumičnog razvrstavanja jesu krivično delo Nedozvoljena proizvodnja iz čl. 233. KZ-a i krivično delo Nedozvoljena trgovina iz čl. 234. st. 4. KZ-a. Prvo od ova dva krivična dela, Nedozvoljena proizvodnja iz čl. 233. KZ-a je u potpunosti izuzeto iz delokruga posebnih odeljenja viših javnih tužilaštava, dok je najteži oblik bliskog  krivičnog dela Nedozvoljena trgovina iz čl. 235. st. 4. KZ-a uvršten u krivična dela po kojima će postupati posebna odeljenja.

Rukovođenje posebnim odeljenjem, usklađivanje rada i aktivnosti između različitih posebnih odeljenja i način popunjavanja sastava, normiran je jednim jedinim članom Zakona (čl. 15).

Premda je više pitanja organizacije regulisano jednim članom, normativna jezgrovitost nije prikrila nelogičnosti i nedoslednosti u normiranju organizacije posebnih odeljenja viših javnih tužilaštava za suzbijanje korupcije. Posle rubruma, člana 15. koji glasi: Rukovođenje, upućivanje i koordinacija rada posebnih odeljenja viših javnih tužilaštava za suzbijanje korupcije, u stavu  1. tog člana određuje se da radom posebnih odeljenja rukovodi rukovodilac koga postavlja viši javni tužilac.

Premda bazični Zakon o javnom tužilaštvu izraz “postavlja“ u čl. 36. isključivo koristi da bi označio odluku kojom se određuje vršilac funkcije javnog tužioca najduže na period od godine dana, u čl. 15. Zakona  o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, terorizma i korupcije, postavljenju se daje drugo značenje, jer postavljenje u ovom slučaju predstavlja određivanje rukovodioca posebnog odeljenja.

Činjenica da se rukovodilac odeljenja postavlja na neodređeno vreme, da za rukovodioca može da bude postavljen nosilac javnotužilačke funkcije iz javnog tužilaštva u kome nije obrazovano  posebno odeljenje za suzbijanje korupcije, čak i iz javnog tužilaštva nižeg nivoa, pretvara postavljenje u neku vrstu kvaziizbora kojim se trajno menja profesionalni status zamenika javnog tužioca koji postaje rukovodilac odeljenja [2].

Dakle, bez obzira što trajno nameštenje na dužnost rukovodioca posebnog odeljenja višeg javnog tužilaštva za suzbijanje korupcije ima odlike napredovanja u službi, a u slučaju da se rukovodilac postavlja iz nižeg javnog tužilaštva predstavlja vremenski neograničen privremeni izbor u više javno tužilaštvo, to ovlašćenje izvučeno je iz nadležnosti Državnog veća tužilaca koje po Ustavu ima izborne nadležnosti i vrši izbor na trajnu funkciju zamenika javnih tužilaca.

Ukoliko bi smo postavljenje iz čl 15. st. 1. Zakona razumeli kao neku vrstu organizacionog razmeštanja unutar javnotužilačkog sistema, ni u tom slučaju ne bi bilo opravdanja da postavljenje rukovodioca vrši viši javni tužilac u javnom tužilaštvu u kome je obrazovano posebno odeljenje, budući da je ta vrsta nadležnosti Zakonom o javnom tužilaštvu, a na temelju principa jedinstva i nedeljivosti javnog tužilaštva, poverena Republičkom javnom tužiocu.

Saglasno Zakonu o javnom tužilaštvu, Republičkom javnom tužiocu dodeljene su organizacione nadležnosti hijerarhijske prirode (po čl. 36. postavljenje vršioca funkcije javnog tužioca), kao i one koje nisu izvedene iz hijerarhijskih ovlašćenja.

U organizacione nadležnosti o kojima odlučuje Republički javni tužilac, a koje imaju personalni karakter zato jer utiču na lični status nosilaca javnotužilačke funkcije, spadaju  premeštaj uz saglasnost zamenika javnih tužilaca i sve vrste upućivanja u drugo javno tužilaštvo (čl. 63 i 64. ZoJT).

Premda se u vezi sa opsegom nadležnosti Republičkog javnog tužioca mogla čuti primedba eksperta Saveta Evrope da pojedina ovlašćenja Republičkog javnog tužioca mogu za posledicu da imaju “prekomernu moć, ne baš kompatibilnu sa podelom nadležnosti u jednom demokratskom društvu“ [3], ipak nema sumnje da bi normativno ispravnije rešenje bilo da postavljenje rukovodilaca odeljenje bude povereno Republičkom javnom tužiocu.

U članu 15. Zakona nisu utvrđeni obavezni kriterijumi kao uslov postavljanje rukovodioca odeljenja, kao ni razlozi za smenu, a takođe je izostalo propisivanje posebnih kriterijuma za vrednovanje njihovog rada, što upućuje na nedvosmisleni zaključak da rukovodilac može bez ikakvog obrazloženja i pravog povoda da bude zamenjen i na njegovo mesto postavljen neko drugi.

[1] „Službeni glasnik RS“, broj 94/2016.

[2] Vremenski neograničen period postavljenja kao i mogućnost da za rukovodioca bude postavljen zamenik iz drugog javnog tužilaštva, upućuje na zaključak da bi položaj rukovodioca odeljenja višeg javnog tužilaštva za suzbijanje korupcije iz čl. 15. Zakona, trebalo razlikovati od položaja svakog drugog rukovodioca posebnog odeljenja po čl. 20. Pravilnika o upravi u javnim tužilaštvima (Službeni glasnik RS“, br. 110/2009, 87/2010, 5/2012, 54/2017). Razlog više za razlikovanje rukovodioca postavljenog po čl. 15. Zakona od rukovodioca po čl. 20 Pravilnika je i u nazivu i prirodi akta na osnovu koga se postaje rukovodilac. U prvom slučaju to je posebni akt odluka ili rešenje o postavljenju, što implicira da akt o postavljenju mora da sadrži obrazloženje i razloge, dok se u drugom slučaju u godišnjem rasporedu poslova  određuje rukovodilac odeljenja i njegov zamenik. Određivanje rukovodioca po Pravilniku, deo je jednog opsežnijeg dokumenta i samim tim u pretežnoj meri ima karakter naznake  kome se poverava rukovođenje odeljenjem na godinu dana, nego što ima karakter nameštenja kao u slučaju postavljenja rukovodioca odeljenja za suzbijanje korupcije.

[3]  Cornu P, Prosecutor Canton of  Neuchatel, Кomentari na nacrt Zakona o Državnom veću tužilaca i nacrt Zakona o javnom tužilaštvu, Neuchatel, 2007,  str. 18.

Autor teksta je Goran Ilić, Poverenik za samostalnost javnog tuzilaštva, zamenik Republičkog javnog tužioca i član Državnog veća tužilaca.

Povratak na glavni tekst 

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta koji finansira fondacija National Endowment for Democracy (NED). Stavovi izrečeni u tekstu predstavljaju stavove autora i ne oslikavaju stavove donatora.