Slobodan Krajinović u 021 je došao krajem 1999. godine. Počeo je kao novinar-reporter, prošao različite uredničke pozicije, a od 2005. godine je glavni i odgovorni urednik. Danas je i direktor preduzeća.

Sa njim smo razgovarali o tome kako je 021 opstao gotovo tri decenije, šta danas znači biti nezavisan lokalni medij u Srbiji i kakvu cenu redakcija plaća zbog izveštavanja sa protesta i sudskih postupaka.

U 021 ste došli još 1999. godine. Kako danas gledate na taj početak i šta vam je tada značilo da radite u toj redakciji?

Meni je to bila velika čast. Bio sam ponosan da drugarima kažem: „E, ja sada radim tu i tu“, jer smo svi slušali taj radio. Imao je ogromnu slušanost.

Bio je jedini zaista pravi nezavisni medij, bez obzira na to što je delom bio finansiran od tadašnje gradske vlasti. Bio je nezavistan u svojoj uređivačkoj politici i uvek se bavio zaštitom javnog interesa.

Kako je izgledalo raditi u nezavisnom mediju tokom Miloševićevog perioda?

Nije bilo lako. Novinari 021 su tokom devedesetih često privođeni na informativne razgovore u policiju. Predajnik je dva puta oduzet, što znači da je program nasilno prekidan.

To je vreme kada internet praktično nije postojao kao način preko kojeg jedan lokalni medij može da dođe do publike. Prenos informacija do građana bio je izuzetno težak i borba za svaki trenutak u etru bila je veoma važna.

Jedan od najdramatičnijih događaja bio je požar u prostorijama 021 u aprilu 2000. godine na Radničkom univerzitetu, gde su naše prostorije bile na poslednjem spratu.

U požaru je poginula žena koja je radila sprat ispod, u televiziji Duga. Nikada nije utvrđeno da li je požar bio namerno podmetnut ili su se zapalile električne instalacije.

Naše prostorije su potpuno izgorele. Sve je nestalo, od predajnika do gramofonskih ploča koje su urednici donosili. Ali program je brzo obnovljen i nastavili smo da radimo.

Posle 5. oktobra činilo se da će nezavisnim medijima biti lakše. Da li se to dogodilo?

Promenio se problem. Nezavisni mediji su tokom devedesetih mogli da se finansiraju kroz donacije. Nekoliko dana posle 5. oktobra tadašnji direktor je održao sastanak sa zaposlenima i rekao nešto što pamtim kao da je bilo juče.

Rekao je: „Pola donatora je još juče spakovalo kofere i otišlo iz Srbije, a druga polovina razmišlja da ode u narednih godinu dana.“ To je značilo da, ako želimo da radimo i opstanemo, moramo da se okrenemo sebi, marketingu i tržišnom pozicioniranju. To je ostalo do danas.

Koliko je finansijska nezavisnost važna za uređivačku nezavisnost?

Presudna je. Nacionalni mediji zavise od velikih oglašivača i marketinških agencija. To je kontrolisano tržište. Bez dogovora, dilova i vraćanja usluga teško se dolazi do tog novca. Tu je i novac javnih preduzeća i države.

Da smo se mi oslonili na reklame koje nam donose velike marketinške agencije, mogli bismo slobodno da ugasimo firmu.

Mi smo razvili drugačiji sistem. Oko 90 odsto našeg reklamnog oglašavanja dolazi od lokalne male privrede. Imamo oko 200 klijenata godišnje. Prodajemo direktno, bez posrednika.

Napravili smo dobar komercijalni medij. Nezavistan, informativan, ali komercijalan.

Mali mediji u manjim sredinama često nemaju ni privredu od koje mogu da naplate reklamu. Nemaju od koga da žive osim možda lokalne picerije.

Onda mogu ili da dobiju novac od lokalne samouprave i budu pod njenom kontrolom, ili da pokušaju sa donatorskom pomoći. Novi Sad je ipak veliki grad koji raste i ima dovoljno male privrede da takav model može da funkcioniše.

Poslednjih godinu dana 021 je bio posebno vidljiv zbog izveštavanja sa protesta. Kako je taj period izgledao iz redakcije?

To je bio pakao za nas. U Novom Sadu se praktično svakog dana nešto dešavalo. Nekada je to bila velika demonstracija, nekada samo blokada jedne raskrsnice.

Shvatili smo da publika od nas očekuje konstantne izveštaje sa lica mesta. Kada se nešto dogodi, ljudi dolaze kod nas i čekaju relevantan izveštaj.

Zbog toga smo bili na apsolutno svakom događaju, uz sve druge priče koje smo radili.

Izračunali smo da smo za godinu dana objavili oko 9.000 različitih sadržaja, tekstova, videa i sadržaja za mreže. To je približno 30 dnevno.

Kolika je zapravo redakcija koja je to radila?

Oko 12 ljudi. Na sajtu imamo tri administratora koji rade urednički posao, tri ili četiri novinara-terenca, honorarnog saradnika za analitičke i istraživačke priče i troje ljudi na radiju.

To je mala redakcija. I zato je sve to uzelo veliki danak.

Kakav?

Ljudi su se premorili. Nije bilo slobodnih dana, godišnji odmori su skraćivani ili odlagani. Ako neko treba da ode na odmor, a vidiš da će se nešto dogoditi, kažeš mu da ga odloži.

Jedna koleginica je rekla da više ne može i otišla je. Jedan kolega je tokom protesta ispred Filozofskog fakulteta pao i dobio od policajca čizmu u bubrege. Posle toga je dao otkaz i rekao: „Ovo nije za mene.“ To je cena koju je redakcija platila.

Kako ste kao urednik odlučivali koliko novinari treba da rizikuju na terenu?

Naše uputstvo je bilo da se ne ulazi u nasilne događaje i da novinari ne moraju da budu baš u centru svega. Kada vidimo da nastaje problem, povlačimo ih. Ali ne možeš sve da predvidiš.

Kod Filozofskog fakulteta naš novinar je bio u gomili, pod suzavcem i u mraku, i dobio je batine od policajca. Ništa nije vredelo što je pokazivao pres-karticu.

S druge strane, novinari su bili neverovatno požrtvovani. Sećam se da sam u deset uveče video u internoj grupi da studenti organizuju blokadu saobraćaja u četiri ujutru, a najavljen je veliki pljusak. Pisao sam: „Nemojte, ljudi, da idete. Ne moramo baš na svakom događaju da budemo.“ Otišli su. Iskisli su i izveštavali. I ponosan sam na njih.

Da li danas postoje direktni politički pritisci na 021?

Nemamo fizičke pretnje ili političke pozive u smislu da nas neko zove i govori šta da radimo. Ali nas ne vole. Ne pozivaju nas na događaje. Teško dobijamo odgovore. Imamo pretnje u komentarima i mejlovima, prozivke na društvenim mrežama. I imamo tužbe. Sve su to pritisci i otežani uslovi rada.

Jedan od aktuelnih slučajeva je tužba Nemanje Šarovića. Šta se tu dogodilo?

Mi smo preneli izjavu Ane Brnabić sa RTS-a u kojoj je ona rekla da je Nemanja Šarović „Đilasov plaćenik“. RTS je integralno objavio njeno gostovanje. Mi smo vest verno preneli od RTS-a, naveli izvor, linkovali ga i jasno označili šta je njen citat. Nismo ništa komentarisali niti menjali.

Šarović nas je tužio zbog povrede časti i ugleda. Sud je na kraju osudio 021 da mu plati 70.000 dinara odštete, uz sudske troškove. Istovremeno je po njegovoj tužbi protiv Ane Brnabić, osobe koja je tu izjavu izgovorila, zahtev odbijen. Dakle, osoba koja je nešto izgovorila nije odgovorna, a mediji koji su to preneli jesu.

Šta je za vas najspornije u toj presudi?

Sud je uvažio da nismo dobili demanti. Uvažio je da je Šarović javna ličnost i da mora da trpi veću kritiku. Uvažio je i da smo postupili profesionalno, odgovorno i da smo izjavu verno preneli. I onda nas je ipak osudio.

Sudija je smatrala da smo morali dodatno da pozovemo Šarovića i tražimo njegov odgovor. Onda se postavlja pitanje: koja je svrha medija ako ne možete da prenesete ono što je predstavnica vlasti rekla u programu javnog servisa, nego morate da zovete četiri ili pet ljudi koje je pomenula i čekate njihove odgovore nekoliko dana, kada vest više nema nikakvog smisla? Zbog toga smo se žalili na presudu.

Pominjali ste i tužbe zbog fotografija i snimaka sa protesta. Zašto ih smatrate posebno problematičnim?

Jedna tužba koju tek očekujemo odnosi se na snimak ispred RTS-a. To je snimak na kojem se vidi kako žandarm udara policajca u civilu. Taj snimak je bio od izuzetnog javnog interesa jer je pokazao šta se zapravo dogodilo. Mi smo iz njega uzeli print screen.

Sada smo tuženi za gotovo 400.000 dinara zbog autorskih prava. Imamo još jedan sličan slučaj sa snimkom automobila koji je na blokadi prošao kroz masu i teško povredio devojku. Opet smo uzeli kadar iz videa kao dokument onoga što se dogodilo. I opet idemo na sud.

Da li te tužbe smatrate SLAPP postupcima?

Ne mogu da kažem da su to klasične SLAPP tužbe kao u slučajevima gde neko mali medij ciljano zatrpava desetinama postupaka kako bi ga finansijski iscrpeo. Ali imamo s vremena na vreme izuzetno sumnjive političke konotacije u tužbama koje dobijamo.

Za iste stvari, koliko mi znamo, nisu tuženi režimski tabloidi i mediji. Ne mogu ništa da tvrdim, ali je sumnjivo.

Nad tim tužbama se u poslednje vreme pojavio jedan oblak sumnje,  da li su to zaista samo građanske parnice zbog časti, ugleda ili autorskih prava, ili se radi o nečemu drugom.

Kada pogledate gotovo tri decenije 021, šta je najvažnije što je redakcija uspela da sačuva?

021 je odavno izrastao u brend Novog Sada. Ne samo medijski brend, nego brend Novog Sada. Sačuvali smo principijelno držanje toga šta je profesionalno i odgovorno novinarstvo i šta znači izveštavanje u javnom interesu.

Od perioda Slobodana Miloševića, preko različitih vlasti koje su dolazile posle njega, mislim da smo uspeli mnogo toga da preguramo i da postanemo respektabilan medij.