Gazda lokala nam govori da pričamo na srpskom i razgovor sa Vlasijem, nekadašnjim visokim funkcionerom Komunističke partije Jugoslavije, vodimo na jeziku koji nije omiljen danas na Kosovu.

„Taman da malo obnovim” govori Vlasi dok se spremamo da otpočnemo razgovor.

Ovaj prištinski advokat važi za jednog od najznačajnijih kosovskih političara u poslednjih 40 godina koji je prešao put od najvećih državnih funkcija u nekadašnjoj SFRJ, preko političkog zatvorenika režima Slobodana Miloševića, do branioca ljudskih i građanskih prava na Kosovu i čestog sagovornika onih koji dolaze u Prištinu.

Vlasi koji ima skoro 70 godina, dobro se seća kako je izgledao život u Titovoj Jugoslaviji i koja su prava tada imali Albanci i želi o tome da govori.

Razgovor počinjemo podsećanjem na događaj koji je prethodio njegovom hapšenju, pre više od 25 godina, kao protivniku režima Slobodana Miloševića.

Kako Vama iz današnje perspektive izgleda onaj veliki miting u Beogradu na kome okupljeni građani skandiranjem traže od Miloševića da vas uhapsi?

To vreme i taj moj žestok politički sukob sa Miloševićem, izleda mi kao vreme početka ludila koje je posle dobilo tragične, katastrofalne razmere. Milošević je tada uspeo da izdejstvuje u predsedništvu SFRJ da se uvede vanredno stanje na Kosovu. Kada država zavede vanredno stanje na delu teritorije ili u državi to je onda, ja kažem, lovna sezona. Posebna pravila stupaju na scenu, hapšenja, legitimisanje ljudi… Taj moj sudar sa Miloševićem bio je tada kao sudar jednog moćnog ludaka i mene kao razumnog čoveka koji nema silu i moć, ali kaže: „Stani, stanite da vidimo šta to ima među nama oko čega bi trebalo da razgovaramo i da se dogovorimo”. Sa njegove pozicije nema razgovora, Kosovo mora da bude Srbija na način na koji je on hteo. 

U Srbiji preovlađuje mišjenje da Milošević u svoje priče nije verovao i da je to samo bio način da učvrsti vlast. Vi ste sa Miloševićem često razgovarali, kako je to Vama tada izgledalo, a kako Vam izgleda sada, da li se nešto promenilo?

Milošević nije bio čovek postojane ideje i čvrstog ubeđenja. Ponašao se kao tvrdokorni komunista po čemu se razlikovao od mnogih tada i od mene, koji sam po idejama bio liberalniji, za mene je uvek bilo – politički možemo da se dogovorimo, silom nikada. Međutim, on je hteo po svaku cenu da bude vođa i onda više nije vodio računa ko se postrojavao iza njega. Njima je bilo važno da on bude prihvaćen od strane svih Srba, ne samo Srbije, kao neprikosnoveni vođa. Onda je hteo da ostvari one zamišljene ciljeve koji ni u jednoj politici i ni u jednim uslovima ne mogu da se ostvare, jer ne može uvek da se ostvari sve što zamisliš. A zamisao je bila – prvo Kosovo. Kosovo je dobilo preveliku autonomiju, a ne treba da je ima, treba da bude pod ustavnim okriljem Srbije. To je tada praktično značilo da nam se vrati 30-ak godina unazad, status koji smo imali negde do 1963. Nije se prezalo u takvom pokušaju da se sve pogazi i politička volja većinskog naroda ovde, ustavne procedure… Nije se mogao samo promeniti Ustav i silom proglasiti ukidanje, jer je Kosovo sa takvim statusom figuriralo i u saveznom ustavu i narod ovde to nije hteo. Milošević je računao da to može postići presijom, te metode su poznate – batinama nekoga umiriš privremeno. On je tada računao na moje hapšenje, bio je svestan mog političkog uticaja kod Albanaca i političkog uticaja ovde. Mislio je – vanredno stanje, presija, Azem Vlasi je u zatvoru, pa je 15 godina miran. Međutim stvari su se tada odvijale ubrzano, ta njegova šema nije funkcionisala i onda je to neminovno guralo sve ono što se desilo. Kada je ovde uspostavljeno vanredno stanje Milošević se sa tim osokolio, imao je šire ambicije – da preuredi tadašnju Jugoslaviju. Prvi korak bio je ukidanje tadašnjeg statusa Kosova i Vojvodine. Onda se krenulo ka drugima. Drugi su spas od ludog Miloševića pronašli u bekstvu, a ne u ujedinjenju sa njim i to pre svega Slovenci i Hrvati. Svi su bili svesni da je Srbija najveća federalna jedinica u Jugoslaviji, srpski narod koji nije samo u Srbiji nego ga ima i drugde i najbrojniji je, zato su se svi uplašili i dali su se u bekstvo. Onda je Milošević rekao: „Nema bežanja, svi Srbi moraju da žive u jednoj državi”. Imao je slogane koje govore – mi ćemo ostvariti ono što narod od nas traži. Međutim, on je mislio na onaj narod na mitinzima. To je tada bila naredba, svuda moraju da se drže mitinzi, da se uzvikuju slogani – Srbija od tri dela ima da bude cela, Srbija i Crna Gora dva oka u glavi, Uhapsite Vlasija, ne čujem vas dobro… Sve što se događalo na tim mitinzima je bilo naručeno, fingirano i u ime naroda.

Kako Vama danas deluje politika Beograda, vidite li neke sličnosti i razlike?

Kada se sva ta jugoslovenska drama završila, a završena je definitivno na Kosovu 1999. godine, Srbija se suočila sa novom realnošću. Nova realnost je da nema SFRJ, nema Jugoslavije, napravljena je Savezna republika, to je nešto sklepano, ali nije pilo vodu zbog Kosova. 2006. godine Crna Gora više nije bila deo države i Srbija je ostala onakva kakva je sada, sa Vojvodinom. Činjenica je da su na vlasti danas u Srbiji ljudi koji su izašli iz političke škole Slobodana Miloševića. Jedino je Aleksandar Vučić čovek koji je bolje od svih u Srbiji shvatio duh novog vremena – da Srbija treba da se okrene sebi, da gleda svoja posla u smislu da se oporavi posle posledica one politike koja je okončana 1999. Mislim da je Vučić jedini koji stvarno misli da su evropske integracije potreba Srbije. On sada pliva i malo treba da kaže: „Nećemo nikada priznati Kosovo, sa Rusijom imamo specijalne veze, Srbija poglašava vojnu neutralnost, neće u NATO”. Ali ovi drugi, Tomislav Nikolić, Ivica Dačić, sve su to manje-više kadrovi one stare političke škole, ali funkcionišu u potpuno novoj realnosti gde Srbija ima potrebu da normalizuje odnose sa susedima.

Koliko je to različito od, prethodne, Tadićeve Vlade?   

Ima razlike, jer mislim da je Tadić folirao. On se prodavao Zapadu i Evropi, kao novo evropsko ruho, ali je hteo da ružnu prošlost Srbije gurne pod tepih. Ne da izvuče Srbiju iz Miloševićeve političke zaostavštine, da stvarno Srbiju učini drugačijom, nego sve ono što je neprijatno da stavi pod tepih, a Zapadu da se predstavi kao čovek demokratske i prozapadne orjentacije i on je izgubio dragoceno vreme Srbije. Jedini od pada Miloševića koji je imao šanse da Srbiju istinski okrene ka jednom novom kursu, što sada pokušava Vučić, bio je Tadić, čak i više nego Vučić. Svi znaju, Vučić je ipak iz te škole, pa mu sada vade ono što je nekada govorio, kao npr. -za jednog Srbina ubićemo 100 Muslimana. Ja na Tadića gledam kao na čoveka koji vreme kad je bio na vlasti nije iskoristio valjano da Srbiju pročisti od ružne političke zaostavštine iz Miloševićevog vremena i da prokrči put jednoj ozbiljnijoj, modernoj Srbiji.

Oni na ovu Vašu argumentaciju kažu: Nije tako, na primer uhapsili smo Mladića i Karadžića, što je bio ogroman problem.

Zašto je bio ogroman problem? Pa morali su.

Apsolutno su morali, ali setićete se da je pre dešavanja na Jarinju uhapšen Mladić i da je to bilo predstavljeno kao završetak niza obaveza koje je Srbija imala na putu ka EU i Tadić je rekao: Idemo na odmor. Ali onda je Angela Merkel rekla: Ne, čekaj, ima još nešto i tu se desio sukob. A Vučić kada je došao na vlast on više nije imao Mladića i Karadžića, zapravo je ostalo samo pitanje Kosova da se na neki način reši.

Tačno. Tadić to izvlači kao poene iz svog vremena. Ali to su neki konkretni zadaci koji su se morali odraditi. Koja to vlast u Srbiji je mogla i dalje da krije Mladića, ljudi optuženi za teške zločine, ti ih držiš u Srbiji? Dakle, činjenica je da su tada odrađeni neki zadaci, ali ja govorim o potrebi početka suštinske transformacije Srbije. Vučić je našao bolji teren jer nije morao da se bavi ovim i njemu je lakše, ali on mora i dalje da koketira sa onom nacionalističkom Srbijom. I nacionalizam ima svoje nijanse, on mora da koketira sa jednom prosečnom nacionalističkom Srbijom, ne sa onom tvrdokornom, jer ta tvrdokorna više ne prolazi u samoj srpskoj javnosti. Uzmite primer Kosova. Do ovih izbora kad je Vučić došao na vlast oni koji su išli u predizbornu kampanju išli su sa parolom – I Kosovo i Evropa, što je glupa parola jer hoćeš Evropu koja je prakično stvorila Kosovo. Mi smo država koja je stvorena uz pomoć zapadnh saveza. Već kod ovih izbora kada je Vučić došao na vlast, Kosovo nije više figuriralo u patriotskim temama da se dobiju glasovi, jer je srpska javnost svesna realnosti u vezi sa Kosovom. Svuda po svetu srpska diplomatija troši snage da sabotira konsolidaciju međunarodnog položaja Kosova, a to je uzaludan posao. Međutim, to su refleksije prošlosti. I Vučić kaže: „Nikada nećemo priznati Kosovo” i prepušta da vreme čini svoje. Međunarodni položaj Kosova se konsoliduje, nema više povratka nazad, to je definitivno. Po mom viđenju u vezi sa Kosovom, u Srbiji vreme radi za one koji su umereniji. Ja računam Vučića u umerenije, mudrije političare po pitanju Kosova. Inercija stare politike se vidi kroz retoriku srpskih zvaničnika o Kosovu, a svi znaju da je Kosovo završena priča.

azem-vlasi
Slobodan Georgiev i Azem Vlasi, Foto: BIRN

Šta se na Kosovu desilo za ovih 16 godina?

Najkraće rečeno – dok su sve druge države nastale od bivše Jugoslavije imale neki period tranzicije od 1991. godine, mi nismo imali period tranzicije nego srpske vlasti. Mi Albanci kažemo, pošto nam je poništen ustavni status koji smo imali, mi to doživljavamo kao okupaciju. 1999. godine je došlo do velikog raspleta, posle toga imamo period protektorata, administracije Ujedinjenih nacija. 2008. godine na specifičan način, za razliku od drugih, uz međunarodno posredovanje priznato nam je pravo na državnost, da možemo formirati državu i mi faktički od 2008. godine imamo državu. Za život jedne države, da se ona konsoliduje i izgradi u normalnim uslovima je kratak period, a kamoli u našim uslovima, gde mi nismo imali ni normalan period tranzicije. Mi smo traumatizovani u mnogim aspektima, psihički zbog onoga što smo doživeli 1999. do toga da su se za vreme UNMIK administracije na političku scenu infiltrirali ljudi i političke formacije koje nemaju nijedan dan iskustva kako se pravi država. Ja njima često kažem: „Vaše političko iskustvo je sadržano u rušenju države”. Oni državotvornog iskustva uopšte nemaju.

Zbog čega se nisu konsultovali sa starijom generacijom?

Zbog toga što neće. Ko dođe na vlast taj ne priznaje da postoji neko pametniji. Borba za vlast je nemilosrdna i to ne samo ovde. Mi se zapravo još uvek nalazimo u fazi dečijih bolesti državotvorstva. I pored svih tih problema o kojima govorim, država ipak manje-više funkcioniše kao i države u okruženju. Sve institucije vlasti, od poreske uprave do organa reda, policije, pravosudnog sistema, manje-više smo tu. Sada se pokazuju specifične dečije bolesti parlamentarne demokratije. Ovde opoziciju čine tri partije. Jedna je malo radikalnija, nju zastupa Kurti i mnogo toga im se ne sviđa, ali zaboravljaju da smo mi kao država nastali kao slučaj sui generis. Takođe, malo preteruju jer postavljaju stvari ultimativno, a zadatak opozicije je da lovi greške vlasti i da o tome razgovaraju i iznesu argumente. Oni su se opredelili za žešći način postavljanja svojih zahteva. To je nekada bilo simpatično, ali onu su preterali, jer drže tenzije i parlamentarnu krizu nekoliko meseci.  

Da li zapravo to na neki način stvara lošu atmosferu i strah u srpskoj zajednici koji možda objektivno ne postoje? Kako Vi to vidite? 

Odnosi između koalicije na vlasti i opozicije nemaju veze sa srpskom zajednicom, ali u ovom kosovskom ambijentu šta god je nenormalno srpska zajednica doživljava, najblaže rečeno, sa zabrinutošću. Niko ne nasrće na Srbe, nema nekih posebnih slučajeva ugrožavanja srpske zajednice koji bi se mogli smatrati direktnom posledicom ovoga. Međutim, za srpsku zajednicu sigurno je bolje da žive u jednom stabilnom političkom ambijentu, pa i parlamentarnom, jer tamo imaju i svoje predstavnike. Umesto toga sada oni moraju da gledaju suzavce i tenzije, naravno da nije prijatno, ali direktnog uticaja nema. Parlamentarna kriza više škodi kosovskom društvu i državnosti i međualbanskim odnosima, nego srpskoj zajednici.

Da li se priča oko formiranja zajednice, što je samo jedan od uslova Briselskog sporazuma, samo koristi za pravljenje neke diferencijacije unutar kosovskog političkog života ili je nešto drugo u pitanju?

Taj sporazum je uzet kao povod i tu je opozicija uhvatila vlast na greškama. Ja mislim da je vlast sa ovom zajednicom pogrešila što je to pitanje uredila u sporazumu sa Srbijom. To je trebalo naša Vlada da uredi sama jer je to unutrašnje pitanje Kosova i odnosi se na kosovske opštine. To je trebalo urediti u saradnji sa tim opštinama, malo po ugledu na jednu zajednicu opština koju već imamo, malo iz Ahtisarijevog plana gde mi imamo obaveze da srpskoj zajednici nešto više damo i pitanje zajednice opština je trebalo urediti jednom domaćom odlukom. Međutim, naši su ušli u to sa stavom – nema veze, možemo i u sporazum sa Srbijom, i ovi iz opozicije kažu: „Čekajte, tu ste pogrešili”. Prvo, zašto o domaćem pitanju raspravljate sa drugom državom? Drugo, ovi iz Srbije su pomogli našoj opoziciji tako što čim su se vratili iz Brisela rekli su da su sa sporazumom dobili jednu instituciju za trajno prisusutvo Srbije na Kosovu. I zaista, kada sve strane potpisuju jedan sporazum zajedno oni imaju zajedničke obaveze, odgovornosti i prava. Vlast je tu pogrešila.  

Da li su oni pogrešili iz neznanja ili zato što su bili primorani od strane međunarodne zajednice?

Međunarodna zajednica, pogotovo Evropska unija, nikoga ništa ne primorava. EU funkcioniše strogo po pravilima političkog dogovora, sporazumevanja, ne vrši pritisak ni na koga. Naši su se prevarili i milsili da nema nikakve štete od takvog dogovora. Nije to toliko veliki problem i ne može da ima toliko štete. Ja često kažem – država koja nije u stanju da uradi tako da se zajednica od 4-5% ljudi oseća komotno, onda je problem u njoj, a ne u toj zajednici. U tom sporazumu piše da on treba da se uputi Ustavnom sudu, a ako Ustavni sud nađe da nešto nije u redu, to će se popraviti. Kada se desio sukob između vlasti i opozicije predsednica države je uputila sporazum Ustavnom sudu. Sud je našao da nije baš sve u skladu sa Ustavom. Tu je naša vlast dobila novu šansu da se malo koriguje i da to pretoči u domaću odluku, jer pošto Srbija ne priznaje državu Kosovo, ne priznaje ni odluke Ustavnog suda. Da su rekli srpskoj strani:  „Moramo nešto da korigujemo zbog odluke Ustavnog suda”, naravno Srbija bi rekla da je ne interesuje ta odluka. Međutim nas interesuje, ne može naša Vlada da se ogluši o odluku suda. Ovi na vlasti su rekli: „Dobro, nešto ćemo popraviti kroz statut”, počeli su inat da teraju opoziciji. Ja im kažem: „Ne terajte inat opoziciji, ona ima svoje pravo, lovi vaše greške i kada pogrešite nešto dajte da se ispravi”.  

Ponekad izgleda da u ovakvim regijama međunarodni faktor gleda ko je najjači igrač i ko može da sledi ideju koju ta međunarodna zajednica ima i onda nekako njega proguraju da on bude na vlasti. Da li je to i ovde slučaj? Da li je Tači na vlasti zato što on može da obezbedi funkcionisanje sistema, ili je nešto drugo u pitanju?

Tačno je da se u ovim malim državama po Balkanu sve vladajuće garniture mnogo usmeravaju po onome kako dinamiku i širi kontekst stvari diriguje međunarodna zajednica, a u slučaju Balkana to su Evropska unija i Amerika. Normalno je da su oni koji su involvirani ovde hoće da imaju na vlasti garniture sa kojima mogu normalno da sarađuju. Nema nikakve sumnje da je Zapadnoj Evropi i Americi stalo do mira i stabilnosti na Balkanu, jer još se groze onoga što se dešavalo 1999. godine. Oni na vlasti hoće ljude koji im ulivaju poverenje i s kojim će bolje sarađivati u ostvarenju planova, pre svega za mir i stabilnost u regionu, ekonomski prosperitet i tu se poklapaju domaći i inostrani interesi. Oni hoće svoje favorite. Ovde na Kosovu konkretno zapadnim krugovima Hašim Tači uliva poverenje kao čovek koji je spreman da sarađuje sa relevantnim faktorima na zapadu, koji ima moć da sprovodi ono što se dogovori. I domaća javnost ga podržava, kao figuru koja je afirmisana na političkoj sceni.

Šta mislite, zbog čega onda 1990. godine nije bilo takvog uticaja Amerike i Evrope?

Zato što su se kasno probudili. Oni su videli da u Jugoslaviji nešto ne štima dobro. Ne zaboravite 1989 – 90. koju je glavnu preokupaciju imao Zapad – urušavanje Sovjetskog saveza i urušavanje komunizma. To je bio epohalan događaj i cela pažnja Amerike i Zapadne Evrope je bila usmerena tamo, a dešavanja unutar Jugoslavije su jedva primećivali. Došao je američki državni sekretar Džejms Bejker, i rekao da se unutar Jugoslavije dogovorimo o našim problemima, ali je dobro da sačuvamo Jugoslaviju. Zakasnili su jer do 1991. nisu imali procene da može da se dogodi ono što se desilo. Krvava epizoda je počela 1991 – Vukovar, Borovo Selo, 1992 – Bosna, i kada je Zapad sanirao sve to, 1995. godine se dogodio Dejtonski sporazum kojim su kao ugasili taj požar. Ostalo je pitanje Kosova, kao manji problem i pažnja Zapada je bila usmerena na Kosovo. Mislili su da će se nekako naći političko rešenje, a ovde se sve vreme situacija zahuktavala i kada je eskalirala 1998. nije bilo više onog mirotvornog političkog pokreta Ibrahima Rugove. Tada je Zapad požurio, ali je bilo kasno. I onda, da se ne bi ponovila tragedija Bosne došla je intervencije NATO-a.

Mislite li, da je bilo predznanja ili malo veće zainteresovanosti zapadnih sila, da bi uspeli da spreče ono što se desilo 90-ih godina? 

Ja verujem da bi, da su tada na zapadu shvatili šta bi sve moglo da se dogodi. Ko je tada mogao da zna šta će se dogoditi? Od Anta Markovića sam čuo jednu jako bitnu stvar, a to je da su Evropska zajednica i Amerika bile spremna da daju jednu infuziju od oko 5 milijardi dolara da se izvrše unutrašnja prestrojavanja, da Jugoslavija stvori uslove da bude primljena u Evropsku zajednicu. Po toj zamisli, negde 1994. godine, maksimum 1995. tadašnja Jugoslavija je mogla da bude primljena, međutim to se nije desilo.

Kažu nam kako nećemo ući u EU sada, ali hoćemo za 10 godina…

Sada je ta dinamika poznata. EU nije zajednica sa zatvorenom rampom koju povremeno otvara za nekoga. Ona traži da se ispune određeni uslovi i onda su vrata uvek otvorena. Jedino su Rumunija i Bugarska malo preko reda ušle, iz strateških razloga, zbog granice. Sada Srbija žuri da ispuni sve uslove, čak mislim da su Srbiji spremni malo da progledaju kroz prste zbog Rusije. Mislim da je u Srbiji to jedino ozbiljno shvatio Vučić. Kada ovde pominju evropske integracija, ja uvek kažem hajde da prvo evropeiziramo narod iznutra po evropskim standardima.

Šta koči Kosovo da se evropeizira? Da li je zato što se, kako kaže Kurti, Srbija meša ili je nešto drugo u pitanju?

Nije samo to. Mi imamo institucionalni kostur, sve je u redu, da vidite naš Ustav i naše zakone, mi imamo sve po standardima zapadnih zemalja, zbog toga što je bila UNMIK administracija i tu infrastrukturu su nam postavili. Sve je tu u redu. Odnosi sa Srbijom su nešto drugo. To što Srbija govori da nas neće priznati nije smetnja da Kosovo uđe u EU, nego Kosovo treba iznutra da ispuni uslove za članstvo u EU. A kada Srbija sve ispuni i dođe na prag članstva EU, onda će im reći da je osnovna stvar za državu članicu to da nema nikakvih teritorijalnih pretenzija i graničnih sporova sa bilo kojom državom.

Priština, Foto: BIRN

Kako Vi vidite situaciju da možda i srpska i kosovska Vlada tu međusobno nerešenu situaciju koriste kako ne bi sprovele potrebne reforme?

Za unutrašnje reforme, neuređeni međusobni odnosi između Srbije i Kosova nisu smetnja. To su izgovori, ali unutrašnje reforme su unutrašnja stvar i to nema veze sa međusobnim odnosima. Srbija i Kosovo međusobne odnose treba korak po korak da normalizuju. Za normalizaciju tih odnosa glavni problem je na srpskoj strani, a ne na kosovskoj. Kosovo ima svoje granice, mi nemamo teritorijalnih pretenzija prema Srbiji, Preševu, Bujanovcu gde žive Albanci. U članu 1 Ustava Kosova, tačka 3, piše da nema prava ujedinjenja sa drugom državom ili sa delovima teritorije drugih država. Prema tome, problem je na srpskoj strani, da prizna gde je državna granica između Kosova i Srbije. Srbija kaže: „Nije to državna granica, to je administrativna linija”. Potpuna normalizacija međudržavnih odnosa desiće se kada dođe do međusobnog priznavanja i kada Srbija prizna da je Kosovo država u postojećim granicama. Sa kosovske strane nema nikakvih problema da mi priznamo Srbiju u postojećim granicama.  

Kako Vi vidite ideju nacionalnog ujedinjenja koju Kurti zagovara?

Danas u svetu ima bar 50-60 slučajeva gde je ideja o nacionalnom ujedinjenu prisutna, jer misle da su nepravedno odvojeni. Sa tog stanovišta kao ideja u srcima i mislima jednog naroda, u ovom slučaju albanskog, ta ideja je živa, ona ima istorijsko značenje. 2013. godine na Konferenciji ambasadora u Londonu, posle balkanskih ratova veliki su uvek odlučivali o granicama, ovde su poslati eksperti koji su povukli granice posred albanskih etničkih teritorija i činjenica je da smo mi Albanci etnički podeljen narod, podeljene su albanske etničke teritorije. I Srbija vodi bitku i izazvala je sve te ratove radi nacionalnog ujedninjenja. Sloba je rekao da svi Srbi žele da žive u jednoj državi. Ja sam ranije govorio – Jugoslavija je bila jedna država i svi Srbi su bili u toj jednoj državi. Kada se sve rasparčalo, nigde nije postojala etnički čista država. Onda se u našem slučaju postavlja pitanje – hoćemo li nacionalno ujedinjenje ili hoćemo ujedinjenje dve države? Nacionalno ujedinjenje bi se zvalo etnnička Albanija. Ako hoćemo nacionalno ujedinjenje, ujedinjenje etničkih teritorija sa većinskim albanskim narodima onda se postavlja pitanje granice sa Makedonijom, sa Srbijom zbog Preševa i Bujanovca, sa Crnom Gorom i Grčkom. Da li će nam oni reći: „Evo vam, izvolite” ili u šta mi ulazimo? Prema tome, nacionalno ujedinjenje u tom smislu je nemoguće. U postojećim granicama Kosovo ujediniti sa Albanijom nije moguće, jer će Srbija reći da Leposavić i severne opštine neće u Albaniju. Ideja o nacionalnom ujedinjenju je u glavama istorijskih nostalgičara, ali nacionalno ujedninjenje Albanaca se dogodilo i događa se. Koncept nacionalnog ujedinjenja Albanaca je Evropa bez granica. Nas Albance sa Kosova više ne zanima gde je granica sa Albanijom, mi smo odavde do Tirane za 3 sata.

Jugoslaviji su ponudili Evropsku uniju 1995. godine, što bi značilo da svi Srbi žive u Evropi bez granica…

Ne, prvo bi živeli u Jugoslaviji, jedina opcija svi Srbi u jednoj državi je bila Jugoslavija. A onda u Evropskoj uniji sa otvorenim granicama. To je bila zlatna ideja koju su šutnuli.

Ali sada se to ponovo javlja u nacionalnoj zajednici Albanaca. Rađa se ta ideja ujedinjenja.

Dominantna ideja kod Albanaca o modalitetu nacionalnog ujedinjenja jeste ulazak svih ovih teritorija ili država u EU i Evropa bez granica.

Da li je opasnost, pošto se Evropa menja i sada ima velikih problema?

Momentalno ima velikih problema. Koncept Evrope bez granica sada drma izbeglička kriza. To je prolazna kriza, ali ujedinjena Evropa je dostigla neke standarde kojih se nikada, nijedna generacija neće odreći. To su ljudska prava, pravna država, funkcionalna vlast, mogućnost ljudi da se kreću slobodno. Šengen je uspostavljen da ljudi mogu da se kreću normalno po Evropi, a sada zbog izbeglica privremeno se vraća kontrola. Ali se Evropa neće odreći nekih vrednosti i standarda koje je dosegla. Ne daj Bože da puknu evropski nacionalizmi, ne zaboravite Prvi svetski rat, Drugi svetski rat. Ne daj Bože da pukne nemački nacionalizam. Evropa je ustvari nemoćna. Ona je sada došla u protivrečnost sa svojim vrednostima.

Ovaj tekst nastao je uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju. Sadržaj ovog teksta ne odražava stavove donatora.