Nakon prethodna dva odlaganja, današnje ročište održano je uprkos tome što troje okrivljenih nije pristupilo sudu. Sutkinja Ivana Ramić predložila je da se postupak u odnosu na njih privremeno razdvoji i da se pretres održi, kako bi se omogućilo njegovo efikasno vođenje, pre svega u interesu okrivljenih. Sa ovim predlogom saglasili su se tužilac, kao i prisutni okrivljeni i njihovi advokati.

Tokom današnjeg pretresa saslušano je pet svedoka, dok se preostalih šest, koji su takođe bili pozvani da daju iskaz, nije pojavilo u sudnici.

Saslušanje svedoka odvija se u okviru dokaznog postupka, u kojem se razmatraju navodi iz optužnice o osnivanju i poslovanju takozvanih fantomskih firmi. Te firme uglavnom imaju nazive koji počinju slovom A, a među njima je i „Asomakum“, registrovan na ime Andreja Vučića, brata predsednika Srbije.

Među danas ispitanim svedocima bio je i jedan čiji su lični podaci, prema tvrdnjama tužilaštva, zloupotrebljeni prilikom izrade falsifikovanih ličnih karata. Takve isprave su, kako navodi tužilaštvo, korišćene za osnivanje spornih preduzeća. Konkretno, preuzimani su serijski brojevi njihovih ličnih karata, dok su u dokumentima bili upisivani podaci drugih osoba, uključujući i Andreja Vučića. Fotografije na tim ispravama su, pak, pripadale trećim licima, čiji identitet, do sada, nije utvrđen.

Iskaz su danas dala i dva svedoka – braća koja su imala lokal u Studentskoj 15 na Novom Beogradu, na adresi na kojoj je bio registrovan veći broj “fantomskih” firmi.

Saslušanje svedoka započelo je na ročištu krajem decembra prošle godine, prvi put nakon osam godina od početka sudskog postupka. 

Optužnica, pravosnažna od maja 2017. godine, odnosi se na transakcije iz 2009. i 2010. godine između deset aktivnih preduzeća i više takozvanih fantomskih firmi, među kojima je i „Asomakum“.

Tužilaštvo tvrdi da su u okviru simulovanih poslova okrivljeni podnosili zahteve za povraćaj PDV-a, nakon čega su sredstva prebacivana na račune fantomskih firmi, za koje se navodi da su osnivane uz pomoć falsifikovanih ličnih dokumenata.

Optužnicom je u početku bilo obuhvaćeno 18 okrivljenih, dok se danas postupak vodi protiv njih 13 – u međuvremenu je za četvoro nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja, jedan okrivljeni je preminuo, a jednom se sudi u odsustvu.

Suđenje u ovom predmetu ušlo je u devetu godinu. Glavni pretres započet je 2019, nakon što je pripremno ročište, koje je počelo u decembru 2017, završeno tek posle više od godinu dana uz brojna odlaganja. U jesen 2023. postupak je krenuo ispočetka, jer je tadašnja sudija Vesna Božović Milošević otišla u penziju, a predmet je preuzela sutkinja Ivana Ramić.

Svedok Ivan Božinoski: Ne znam zbog čega sam pozvan (1)

Ivan Božinoski je, odgovarajući na pitanja sutkinje Ivane Ramić, rekao da zna zbog čega je pozvan u sud i da ostaje pri iskazu koji je pred tužiocem dao u maju 2015. godine.

Saslušan je u vezi sa svojom navodnom ulogom u poslovanju takozvanih „fantomskih“ firmi, među kojima je „Svitac light“, kao i još devet preduzeća čiji nazivi počinju slovom A, uključujući i „Asomakum“.

Božinoski je tokom istrage 2015. godine rekao da je za „Svitac light“ prvi put čuo u maju ili junu 2010, kada je od Privrednog suda u Beogradu dobio obaveštenje o dugovanju te firme. Tada je, kako je naveo, saznao i da je ona u APR-u registrovana na njegovo ime. Po savetu iz suda, slučaj je prijavio policiji i 24. juna 2010. godine i tada je podneo prijavu protiv NN lica.

Tokom 2011. godine u Poreskoj policiji izvršio je uvid u ličnu kartu korišćenu u vezi sa osnivanjem ili poslovanjem više spornih firmi. Na dokumentu su se, prema njegovim rečima, nalazili njegovi lični podaci, ali ne i njegova fotografija. Osobu čija je fotografija bila na ličnoj karti, kako je tada rekao, ne poznaje.

Božinoski je tada negirao i da je bio odgovorno lice ili da je na bilo koji način bio povezan sa devet „fantomskih“. Naveo je i da nikada nije izgubio svoju prethodnu ličnu kartu, i da ju je predao policijskim inspektorima u tadašnjoj stanici u Ulici 29. novembra u Beogradu.

Božinoskom je danas pitanja postavljao okrivljeni Aleksandar Jović. Najpre ga je pitao kako se potpisuje, na šta je svedok odgovorio da potpis ispisuje pisanom ćirilicom, i to prvo prezime, a potom ime.

Jović je zatim sudu i svedoku predočio nekoliko dokumenata – tri naloga za isplatu sa računa „Asomakuma“, kao i punomoćje iz decembra 2009. godine, kojim je osoba koja se potpisala kao Andrej Vučić ovlastila Božinoskog da u njegovo ime obavi potrebne radnje u vezi sa registracijom i početkom rada firme „Asomakum“. Na nalozima za isplatu nalaze se potpisi „Vučić Andrej“ i „Ivan Božinoski“, oba ispisana pisanom ćirilicom.

Božinoski je, međutim, rekao da potpis na nalozima nije njegov, kao i da mu potpis na punomoćju nije poznat.

Svedoku je potom predočena i fotokopija lične karte koja je, prema dokumentaciji, korišćena za osnivanje preduzeća na njegovo ime. Božinoski je potvrdio da su podaci na dokumentu njegovi, ali je ponovio da fotografija na ličnoj karti nije njegova.

Jović ga je pitao i da li mu je, od trenutka kada je 2010. godine podneo krivičnu prijavu, bilo ko iz policije ili tužilaštva saopštio ko je falsifikovao njegovu ličnu kartu. Božinoski je odgovorio da mu to niko nije rekao i dodao da je u policiji veštačen njegov potpis.

Potom ga je Jović podsetio da je tokom davanja iskaza 2015. godine tužiocu rekao da je kao zaposleni na mestu komercijaliste u firmi Alka trgovina, za potrebe ulaska u magacine Metroa, Tempa i Super vera, pripadnicima obezbeđenja ostavljao ličnu kartu, a da ju je ponovo uzimao kada bi napuštao magacine. Svedok je potvrdio te svoje ranije navode i rekao da tom prilikom nije ništa potpisivao. 

Okrivljeni Jović je upitao svedoka i u vezi sa transakcijama između firme Alka trgovina za koju je Božinoski radio i “fantomske firme” Amurgas, koja je jedna od osnovanih falsifikovanim ličnim kartama, u čemu je, prema tvrdnjama, jedan od učesnika bio i Jović. Okrivljeni je svedoka pitao i da li je možda u Amurgasu ostavljao svoju ličnu kartu kao što je to činio u prethodno navedenim magacinima, a Božinoski je odgovorio da o tome ne zna ništa i da sa tim transakcijama on nema nikakve veze.  

Jović je pitao Božinoskog i da li poznaje Darka Delića i Predraga Stamenića, koji su takođe svedoci u ovom postupku. Božinoski je odgovorio da ih ne poznaje.

Darko Delić još nije saslušan, jer se u sudnici ni danas nije pojavio, iako je više puta pozivan. Na njegovo ime bila je registrovana “fantomska” firma „Amagangas“, za koju je Delić tokom saslušanja pred tužiocem 2015. godine tvrdio da je osnovana korišćenjem falsifikovane lične karte.

Predrag Stamenić pozvan je da iskaz u svojstvu svedoka da na narednom ročištu, zakazanom za oktobar.

Ime Predraga Stamenića više puta se pojavljivalo u dosadašnjim svedočenjima. U dokumentaciji se navodi kao ovlašćeno lice ili osnivač u postupcima registracije i prenosa udela u više takozvanih „fantomskih“ firmi – Asomakum, Amurprojekt, Atavarinvest, Amurgas, Atraban i Ares – i to, kako se tvrdi, na osnovu falsifikovane lične karte na njegovo ime.

BIRN je ranije izveštavao da je Predrag Stamenić, čiji su podaci iskorišćeni u toj falsifikovanoj ispravi, prema evidenciji Agencije za privredne registre, bio poslovni partner Predraga Malog, brata aktuelnog ministra finansija Siniše Malog. Takođe, Stamenić je u rodbinskoj vezi sa Marijom Mali, bivšom suprugom Siniše Malog, kao i bivši suprug novinarke TV Prva Marije Savić Stamenić, u čijim emisijama je predsednik Aleksandar Vučić čest gost.

Jovićevu advokaticu Tanju Mirković zanimalo je da svedok razjasni raniji iskaz u vezi sa ličnom kartom koju je predao policiji, odnosno kada i zbog čega ju je predao. Svedok je odgovorio da mu je lična karta istekla 2012. godine, u periodu kada je odlazio u policiju na veštačenja, i da je nakon što je dobio novu, policiji ostavio isteklu ličnu kartu za potrebe istrage.

Mirković je pitala i da li je ta lična karta bila poništena, na šta je Božinoski odgovorio da se ne seća.

Advokaticu je zanimalo i kada je tačno prvi put čuo za takozvane fantomske firme „Atavarinvest“, „Amagangas“, „Asrapnjeft“ i još nekoliko preduzeća čiji nazivi počinju slovom A. Božinoski je odgovorio da je za njih čuo kada je dobio poziv suda da svedoči. Mirković ga je tada suočila sa zapisnikom iz ranijeg iskaza, u kojem je naveo da je za te firme čuo u Poreskoj policiji, ali je Božinoski rekao da se toga ne seća.

„Ne sećate se, odavno je bilo, a zbog toga se ovde neko maltretira 15 godina“, oštro je reagovala Mirković. Na njenu opasku reagovala je sutkinja Ivana Ramić, ocenivši da je primedba neprimerena.

Mirković je Božinoskog pitala i da li ga je nakon krivične prijave protiv NN lica, koju je podneo 2010. godine zbog firme „Svitac light“, iko iz policije ili tužilaštva pozivao. Svedok je odgovorio da se ne seća.

Objasnio je da je do 2016. godine više puta odlazio u različite institucije kako bi dokazivao da nije odgovorno lice u firmama koje su predmet ovog postupka. Na pitanje da li je u vezi sa krivičnom prijavom protiv NN lica ikada dobio neko rešenje, Božinoski je odgovorio da nije.

Svedok Bojan Nenadović: Ne znam zbog čega sam pozvan (2)

Bojan Nenadović svedočio je o lokalu na adresi Studentska 15 na Novom Beogradu, gde je, prema podacima APR-a, bilo sedište većine takozvanih „fantomskih firmi“.

Na pitanje sutkinje Ivane Ramić, Nenadović je rekao da ne zna zbog čega je danas pozvan u sud, kao i da se ne seća da je 2015. godine davao iskaz.

Bojan je brat Dejana Nenadovića, koji je kao vlasnik pomenutog lokala svedočio na ročištu krajem januara ove godine. I Dejan je tokom tog ispitivanja uglavnom odgovarao da se ne seća, uključujući i svoj iskaz pred tužiocem iz 2015. godine, što je delom pravdao protokom vremena i lošim zdravstvenim stanjem. Toliko puta je rekao da se ne seća da ga je sutkinja Ramić na kraju pitala da li je uopšte govorio istinu pred tužiocem 2015. godine.

Dejan je tada potvrdio samo da je njegova firma „Jodole“ 2008. godine imala sedište na adresi Studentska 15, gde je bila kancelarija, kao i da je lokal kasnije prodao. Negirao je da je svojoj braći davao dokumentaciju u vezi sa lokalom ili da su oni na bilo koji način omogućili registraciju firmi iz optužnice na toj adresi.

Međutim, prema iskazu njegovog brata Bojana iz 2015. godine, Dejan mu je ipak dao dokumentaciju za lokal, koji je Bojan pokušavao da legalizuje „preko veze“. Ta veza bio je, kako je tada naveo, okrivljeni Mladen Aković, koga je upoznao 2007. ili 2008. godine u kafiću „Ataše“. Sa Akovićem ga je, kako je rekao, upoznao vlasnik kafića.

„Mogu da kažem da sam ja zemljak i sa Mladenom Akovićem i sa gazdom kafića, obzirom da smo sva trojica iz Berana“, rekao je Bojan u iskazu iz 2015. godine.

Dodao je da je znao da Aković radi u opštini i da je preko njega pokušao da legalizuje bratovljev lokal u Studentskoj 15, ali da Aković u tome nije uspeo. Naveo je da mu je pokazao dokumentaciju, ali da mu je nije predao.

Akovića je, prema iskazu iz 2015. godine, poznavao i Dejan, u čijem je vlasništvu bio lokal. Međutim, Dejan na januarskom ročištu nije mogao da se seti ni imena ni lika Mladena Akovića kada mu je pokazan u sudnici.

Za razliku od brata, Bojan je danas pred sudom potvrdio da poznaje Akovića, navodeći da su iz istog mesta, ali je rekao da sa njim nije poslovno sarađivao. Kada ga je sutkinja podsetila da je tokom istrage rekao da mu je Aković pomagao oko legalizacije lokala, Bojan je danas odgovorio da se toga ne seća.

Rekao je i da se ne seća da je Akoviću pokazao dokumentaciju o lokalu, kao ni da je naveo da mu je nije predao.

Bojan je potvrdio da se lokal nalazio u Studentskoj ulici na Novom Beogradu, ali nije mogao da se seti broja.

Sutkinja ga je potom podsetila i na deo iskaza iz 2015. godine u kojem je naveo da je lokal izdavao drugima, takođe preko Mladena Akovića.

Prema tom ranijem iskazu, oko 2009. godine odlučio je da lokal izda ili proda, budući da je njegov brat Dejan u njemu vodio agenciju za nekretnine koja je loše poslovala. Zbog toga je na vrata lokala postavio oglas da se prostor prodaje ili izdaje.

Kako je tada ispričao, u međuvremenu je saznao da Aković u susednom lokalu drži agenciju za registraciju vozila. Pošto je Bojan često bio na putu, zamolio ga je da u oglasu za prodaju ili izdavanje njegovog lokala dopiše broj telefona svoje agencije, kako bi potencijalni kupci ili zakupci mogli da se informišu.

Posle izvesnog vremena, Aković mu je javio da se za lokal raspituje neki mladić. Bojan se sa njim sastao i, kako je tada rekao, izdao mu lokal. Nije mogao da se seti koliko je iznosila kirija niti da li je bio zaključen ugovor.

Prilikom primopredaje, mladić mu je predao dve ili tri kirije, dok su se za ostale dogovorili da ih ostavlja kod Akovića u agenciji. To je, prema Bojanovom tadašnjem iskazu, učinio jednom ili dva puta.

Nakon toga, kako je Bojan ispričao 2015. godine, mladiću se izgubio svaki trag. Nije mu vratio ključeve, ostao je dužan za mesečne račune i jednu kiriju, a u lokalu je nastala i materijalna šteta. Bojan je rekao da je pokušavao da stupi u kontakt s njim preko broja telefona koji mu je ranije ostavio, ali bez uspeha, jer je broj bio isključen.

Većine detalja iz svog iskaza iz 2015. godine, Bojan se danas nije mogao setiti. Rekao je da se seća samo da je tada bio u policiji, ali da ničeg drugog ne može da se seti. To je objasnio lošim zdravstvenim stanjem i smrtnim slučajevima u porodici, navodeći da zbog svega toga „ne zna gde mu je glava“.

Na kraju ispitivanja sutkinje, ipak se setio da je njegov brat želeo da iznajmi lokal, dok se on samo raspitivao za eventualne zakupce, ali nije mogao da se seti da li je Aković u tome učestvovao.

U vezi sa njegovom ulogom u izdavanju lokala, pitanja je postavljao i okrivljeni Aleksandar Jović, podsetivši Bojanа na navode o susretu sa mladićem kojem je izdao lokal. Upitao ga je da li se seća kako je taj mladić izgledao.

„Ne, ne mogu da se setim ni da sam to rekao, a ne kako je izgledao“, odgovorio je svedok.

Jović ga je potom upitao: „A da sam ja to radio, da li biste me se setili?“

Bojan je odgovorio da Jovića vidi prvi put.

Svedok je na kraju rekao i da, osim Akovića, ne poznaje nikoga od okrivljenih.

Svedok Darko Nenadović: Ne znam zbog čega sam pozvan (3)

Danas je svedočio i treći brat Nenadović, Darko. Na pitanje sutkinje Ivane Ramić, rekao je da zna zbog čega je pozvan u sud, jer mu je rekao brat koji je ranije svedočio. Takođe je rekao da zna da je 2015. godine već dao iskaz i da mu je čak i tužilac tada rekao da mu nije jasno zašto su ga uopšte pozvali.

Darko je, kao i prethodno njegov brat Bojan, rekao da ne poznaje nijednog od okrivljenih, osim Mladena Akovića, koga poznaje iz viđenja, i da sa njim nije imao nikakav poslovni odnos.

U iskazu iz istrage 2015. godine, međutim, naveo je više detalja o poznanstvu sa Akovićem. Rekao je da ga je upoznao u kafiću „Bombonjera“ na Novom Beogradu i tada istakao da su njih dvojica zemljaci, ali da se nisu poznavali iz Berana, već da su se upoznali u Beogradu. Potvrdio je i da je znao da je Aković u to vreme radio u opštini.

Darko Nenadović je danas rekao da zna za lokal svog brata u Studentskoj 15 na Novom Beogradu, ali da o njemu ne zna ništa više.

Svedok Aleksandar Čotra: Ne znam zbog čega sam pozvan (4)

I svedok Aleksandar Čotra je na početku svedočenja rekao da ne zna zašto je pozvan. Ipak, potvrdio je da se seća da je 2015. godine, takođe u svojstvu svedoka, dao iskaz pred tužiocem.

On je tokom istrage 2015. godine rekao da je u to vreme radio u „Knez Petrolu“, gde je bio zaposlen od kraja 2011. godine, dok je prethodno, od početka 2010. do kraja 2011. godine, radio u preduzeću „AP Bogunović Dalibor“.

Čotra je tada naveo da mu nisu poznata imena okrivljenih, kao i da je u februaru 2015. godine pozvan u policiju zbog dokumentacije koja se odnosila na „Standard gas“. Tamo mu je predočeno da se na jednoj ili dve otpremnice tog preduzeća nalaze njegovo ime i prezime, broj kamiona i potpis. Međutim, kako je rekao, kamion čiji je broj bio upisan na otpremnicama, nikada nije vozio, dok se na njima nalazio i broj prikolice od pet cifara, što, prema njegovim rečima, nije moguće, jer registarski broj prikolice može imati najviše četiri cifre. Dodao je da se na otpremnicama nije nalazio njegov potpis.

Prema njegovom tadašnjem iskazu, otpremnice su se odnosile na prevoz gasa za „Standard gas“, ali Čotra je tvrdio da nikada nije radio za to preduzeće, da u njega nije odlazio i da ne poznaje nijednog njegovog zaposlenog.

Čotra je danas, na pitanje sutkinje Ramić, rekao da ostaje pri iskazu iz 2015. godine, mada ga se ne seća. Kada ga je sutkinja podsetila na deo iskaza o otpremnicama i pitala da li se toga seća, odgovorio je da nije siguran.

Takođe, za razliku od iskaza u istrazi, danas je rekao da je u „Standard gas“ otišao jednom ili dvaput.

Zbog toga je upitan da objasni kada je govorio istinu – tokom istrage ili danas, na šta je svedok odgovorio da je možda bio tamo, ali da nije siguran i da je sve moguće.

„Standard gas“, koji je danas u stečaju, bio je u suvlasništvu okrivljenog Milana Mašića. Optužnica Mašića tereti da je ta firma, koja je više od 25 godina poslovala na tržištu, fakturisala robu vrednu više od 22 miliona dinara takozvanim „fantomskim“ firmama „Svitac light“, „Amurgas“, „DNK Antiaging Laser Clinic“ i „Steval projektovanje“, iako, prema tvrdnjama tužilaštva, ta roba nije bila stvarno prometovana.

Mašićev advokat Vladimir Beljanski, međutim, naveo je da je veštačenjem utvrđeno da su sporne transakcije bile zakonite, da je roba isporučena navedenim firmama i da je na taj promet plaćen porez.

Okrivljeni Mašić je, zbog današnje tvrdnje svedoka da je bio u „Standard gasu“ jednom ili dvaput, pitao da li se seća kakva je bila procedura prilikom ulaska kamiona na posed firme, ali je svedok Čotra odgovorio da se ne seća.

Svedok Miodrag Mitrović: Ne znam zbog čega sam pozvan (5)

I svedok Miodrag Mitrović je rekao da ne zna zbog čega je pozvan, čak je pokušao da objasni da je pozvan greškom. Sutkinja Ivana Ramić mu je, međutim, rekla da nije pozvan greškom i podsetila ga da je 2015. godine već davao iskaz. Nakon što ga je suočila sa delom iskaza u kom je tada govorio da je bio osnivač i direktor firme „Miteco“, koja je kasnije promenila naziv u „Miteco system“, potvrdio je da jeste bio osnivač pomenutih firmi, ali da se ne seća da je dolazio u tužilaštvo.

Potom ga je sutkinja podsetila da je tada rekao da su u firmi „Miteco system“ menjani direktori – od 2011. do 2012. godine na toj funkciji bila je njegova ćerka Bojana Uzelac, dok je od 2012. godine vlasnica svih 100 odsto udela i direktorka bila njegova supruga Milica Mitrović. U vezi sa ovim delom svog iskaza od pre 11 godina, svedok je rekao da je njegova ćerka bila zaposlena u firmi, ali da nikada nije bila direktorka.

Ostala pitanja sutkinje, odbrane i tužilaštva odnosila su se na transakciju između Mitrovićeve firme i takozvane „fantomske“ firme „Asomakum“, osnovane na ime Andreja Vučića.

Naime, prema iskazu iz 2015. godine, jedna od direktorki „Miteco systema“ bila je i Nevena Čolić Mohora, koja je danas takođe trebalo da bude saslušana u svojstvu svedokinje, ali se nije pojavila u sudnici.

Mitrović je tada rekao da mu nisu poznati okrivljeni, kao ni okolnosti poslovanja „Miteco systema“ sa firmom „Asomakum“. Naveo je da je u MUP-u prvi put video fakturu na kojoj su bili navedeni ime Andreja Vučića i potpis Nevene Čolić Mohora, koji je prepoznao kao njen, budući da je u to vreme bila direktorka „Miteco systema“. Istakao je, međutim, da mu ništa u vezi sa tom fakturom nije bilo poznato – ni koja je usluga bila predmet poslovanja sa „Asomakumom“, ni koliki je iznos na njoj bio naveden. Dodao je i da nije znao da je njegovo preduzeće uopšte poslovalo sa tom firmom.

Pri delu ovih navoda Mitrović je ostao i danas, tvrdeći da kao vlasnik firme nije proveravao poslovanje niti je bio uključen u plaćanja, jer je to posao odgovornog lica. Dodao je da je za „Asomakum“ saznao iz štampe, kao i kada je išao u policiju da da iskaz umesto Čolić Mohore, koja je tada bila na porodiljskom odsustvu.

Tada je, kako je naveo, dao iskaz o pomenutoj fakturi, ali danas više nije mogao da potvrdi ono što je ranije rekao u vezi sa njenim potpisom. Na konstataciju da je ranije naveo da je na fakturi prepoznao potpis Nevene Čolić Mohore, odgovorio je kontrapitanjem:

„Ne znam zašto bi ona bilo šta potpisivala, mi smo dobili fakturu od Asomakuma.“

Na pitanje da li može da potvrdi da su se na fakturi nalazili potpisi Andreja Vučića i Nevene Čolić Mohore, odgovorio je:

„Pa ne znam zašto bi faktura bila potpisana.“

Nije znao da kaže ni da li je ta faktura plaćena niti da li je usluga izvršena, ponovivši da je za to bilo nadležno odgovorno lice preduzeća.

Nastavak suđenja 12. oktobra

Saslušanje svedoka biće nastavljeno na narednom ročištu, koje je zakazano za 12. oktobar, kada je planirano ispitivanje još deset svedoka. Ponovo će biti pozvano njih šest, koji se do sada nisu odazvali, i još četvoro koje sud poziva prvi put.

Do sada je saslušano 14 svedoka, dok je optužnicom predviđeno ukupno 29, uz dodatne svedoke koje je predložila odbrana.

Na ranijim ročištima, odbrane su izneli okrivljeni, koji su negirali krivicu i tvrdili da nisu postupali protivzakonito. Osporavali su navode tužilaštva o saradnji sa „fantomskim“ firmama, ističući da su ta preduzeća bila registrovana u APR-u, da su imala otvorene račune i da im je država uredno vraćala PDV. Većina je navela i da se međusobno ne poznaju, dok su pojedini ocenili da je postupak politički motivisan zbog povezivanja Andreja Vučića sa firmom „Asomakum“.

Okrivljena Snežana Đurđić je izjavila da veruje da se ne bi našla među optuženima da nije bilo tog slučaja, odnosno povezivanja sa firmom „Asomakum“. Kako je navela, u njenim poslovnim kontaktima sa “Asomakumom”, ključnu ulogu imala je osoba koja se predstavljala kao Andrija, za koju tvrdi da je javnosti poznata ličnost. Prema njenim rečima, njen jedini kontakt sa tom osobom odnosio se na jednu poslovnu transakciju između njene firme „Halkion“ i „Asomakuma“, koju ona smatra u potpunosti zakonitom i sprovedenom u okviru uobičajenog poslovanja. 

BIRN od početka prati ovo suđenje, a sve tekstove koje smo objavili u vezi sa tim, možete pročitati u posebnom odeljku Slučaj Asomakum.

Napomena: Suđenje u ovom slučaju je i dalje u toku. Krivica se utvrđuje pravosnažnom presudom. Novinar, glavni urednik i izdavač ne odgovaraju za štetu ako je informacija verno preneta iz sudskog postupka i ukoliko je novinar postupao sa dužnom novinarskom pažnjom.