Sve učestaliji govor mržnje u provladinim medijima, kontinuirani porast zloupotrebe slobode izražavanja, porast senzacionalizma, povreda časti i ugleda, kršenja pretpostavke nevinosti i prava na privatnost – ovako je izgledala medijska scena Srbije u periodu od jula 2024. do kraja 2025. godine, piše u novom izveštaju o zaštiti slobode izražavanja u pravosudnom sistemu Srbije Fondacije Slavko Ćuruvija.

Prema podacima iz izveštaja koji je predstavljen danas u Beogradu, tokom 2025. godine zabeležene su čak 134 prijave krivičnih dela na štetu novinara, a od svih ovih predmeta formiranih tokom 2025, donete su samo tri osuđujuće presude.

“Izveštaj pokazuje da su pojedine redakcije učestalo meta nasilja, pretnji, zastrašivanja i ometanja u radu, a da se krivične prijave podnete zbog toga ne razmatraju sa posebnim oprezom, nego se dešava da budu olako i rutinski odbačene”, piše u izveštaju, uz napomenu da bezbednost novinara dodatno ugrožavaju “svakodnevni verbalni napadi na kritičke medije koje upućuju političari vladajuće stranke i visoki državni zvaničnici”.

Jedna od autorki izveštaja – sudija u penziji Vida Petrović Škero – rekla je da je posmatrani period bio veoma težak, i da je sve gori milje u kome rade i mediji i pravosuđe. 

“To je period od godinu i po dana u kome nasilničko ponašanje, pretnje, mržnja, govor mržnje,  toliko rastu da jednostavno to postaje svakodnevnica i postaje normala, što je strašno za jednu državu koja se trudi da ima vladavinu prava. Kako da rade mediji u tom narativu koji vlada, u kome nosioci vlasti i urednici provladinih medija, za svaku kritiku koja se izriče, imaju užasan napad na sam medij i na samog novinara koji to radi – sa pretnjama kada ih označavaju kao tajkunski mediji, strani plaćenici, stubovi terorističkih organizacija, lažni novinari, trovačnice građana, fabrikama zla?”, upitala je Petrović Škero.

Ona je istakla da sud ne reaguje na stalno ponavljanje vrlo sličnih optužbi, da su takve tužbe sve češće, ali da visine štete u presudama čak smanjuju u dužem vremenskom periodu.

“Sudske odluke onda nemaju nikakav efekat, nemaju dejstvo. Nikada ne mogu delovati preventivno kada se tako ponaša i sam sud”, rekla je Petrović Škero.

Prema podacima iz izveštaja, visoki odštetni zahtevi u tužbama protiv medija – veći od milion dinara – češći su protiv medija koji retko krše Kodeks novinara i koji koji kritički izveštavaju o vlasti. Tako, u izveštaju se navode KRIK i Nova kao primeri medija protiv kojih su znatno zastupljeniji tužbeni zahtevi veći od million dinara. 

Prosečna naknada dosuđena u prvom stepenu u postupcima protiv štampanih medija i portala bila je 97.515 dinara, dok se neretko dešavalo da u drugom stepenu ta naknada bude smanjena, pa je prosečni dosuđeni iznos naknade u pravnosnažnim postupcima za dve hiljade dinara niži.

“U mnogim slučajevima dosuđivani su iznosi od 40.000 ili 30.000 dinara, a u jednom slučaju zabeležen je rekordno nizak iznos od 20.000 dinara”, navodi se u izveštaju, uz podatak da je prosek trajanja medijskih sporova oko dve godine iako se ovakvi postupci smatraju hitnim.

“Dugotrajni postupci rezultiraju naknadom koja nije dovoljna da spreči buduće zloupotrebe, a postavlja se i pitanje u kojoj meri tako niski iznosi pružaju adekvatnu satisfakciju za povredu prava”, navodi se u izveštaju.

Najviša odšteta zbog povrede prava na pijetet

„U postupku protiv Srpskog telegrafa, vođenom zbog kontinuiranog, intenzivnog i senzacionalističkog izveštavanja o maloletnom detetu koje je tragično stradalo u školi, dosuđen je iznos od 500.000 dinara (zbog povrede prava na pijetet, između ostalog). To je ujedno i najviši iznos dosuđen pojedinačnom tužiocu (majci maloletnog deteta na koje se odnosilo izveštavanje). Sud je u presudi naveo da, čak i ukoliko državni organi objave podatke koji spadaju u domen privatnosti počinioca ili žrtve, mediji tu informaciju ne smeju da prenose, te da greška državnih organa ne podrazumeva ‘dozvolu’ za kršenje etičkih principa profesije.” 

(iz Izveštaja o zaštiti slobode izražavanja u pravosudnom sistemu Srbije: “Zloupotreba, nekažnjivost, neadekvatan odgovor institucija”)

Evropski okvir za zaštitu od SLAPP tužbi

Autorka dela izveštaja posvećenog SLAPP tužbama (SLAPP – Strategic Lawsuit Against Public Participation, odnosno strateške tužbe protiv javnog učešća) Ana Zdravković navela je da sada prvi put postoji evropski okvir za SLAPP tužbe – kako EU direktivu, tako i preporuku Saveta Evrope.

“Direktiva EU nalaže i omogućava sudovima da okončaju postupke koji su pokrenuti SLAPP tužbama u ranoj fazi. Dakle, da se izbegne ulazak u meritum kada se radi o očiglednim zloupotrebama prava, da na taj način poštedimo sud, poštedimo sredstva i na kraju krajeva zaštitimo tužene”, rekla je Zdravković.

Ona je napomenula da ovi novi instrumenti omogućavaju sudovima da odrede da celokupne troškove suđenja snosi tužilac, a ujedno predviđaju i kazne za tužioce.

“Dakle, moguće je da sud odredi kaznu, odnosno neke druge vrste odvraćajućih mera, jer nije rešenje samo da mi u konkretnom postupku rešimo tog tužioca i tog tuženog. Potrebno je da na jednom sistemskom nivou suzbijemo ovu pojavu koja je jako opasna za celokupno društvo”, rekla je Zdravković.

Dodala je i da je definicija SLAPP-a u preporuci Saveta Evrope šira od one u EU direktivi, jer obuhvata i pretnje tužbom – odnosno, da nije samo podnošenje tužbe problematično, već i pretnja da će tužba biti podneta može da deluje jednako ugrožavajuće i da ima isti zastrašujući odvraćajući efekat.

Zdravković je podsetila da je Evropska komisija u svojim izveštajima i u 2024. i u 2025. pozvala Srbiju da uskladi svoje zakonodavstvo sa ovom direktivom, međutim, da još uvek ni nijedna zemlja članica EU nije u potpunosti to učinila.

“Preporuka Saveta Evrope se u nekoliko navrata direktno poziva na članove Evropske konvencije o ljudskim pravima i na praksu Evropskog suda za ljudska prava. Republika Srbija je ugovorna članica Evropske konvencije o ljudskim pravima. U tom smislu, dakle, ja mislim da možemo reći da preporuka postavlja nekakve standarde i da će sud te standarde u svojoj praksi primenjivati – biće vrlo teško državama da uvere Evropski sud za ljudska prava da su poštovale zahteve Evropske konvencije o ljudskim pravima, a da pritom nisu implementirale preporuku”, rekla je Zdravković.

Sve više napada, sve manje presuda

Milijana Trifković je bila autorka dela izveštaja koji govori o krivičnopravnoj zaštiti novinara u Srbiji. Ona je ocenila da su razmere nasilja nad novinarima u ovom periodu “postale alarmantne, krajnje zabrinjavajuće, posebno u poslednju godinu i po dana i u kontekstu protesta i izveštavanja sa protesta i o protestima”.

Trifković je rekla da su pojedine redakcije i novinari kontinuirano mete napada, nasilja, zlostavljanja, pretnji, i da odgovor nadležnih institucija nije srazmeran ozbiljnosti uočenih problema.

“Reakcija nadležnih organa, kojih u pojedinim slučajevima gotovo da nije ni bilo, pre može da ohrabri nego da deluje obeshrabrujuće i odvraćajuće na potencijalne napadače na novinare.

Svojevrsna eskalacija rastućeg nasilja nad novinarima desila se na dan lokalnih izbora 29. marta 2026. kada smo mogli da vidimo da je više novinara na više biračkih mesta napadano, pretučeno, da su da su ometani u radu, da im je uzimana oprema. Neki od tih napada desili su se i pred očima policije koja je odbila da adekvatno reaguje”, rekla je Trifković.

Ona je iznela podatak da je u ranijim godinama bilo i po 12 osuđujućih presuda godišnje za krivična dela nad novinarima, a da je, uprkos rekordnom broju prijavljenih krivičnih dela na štetu novinara, taj broj bio mnogo manji u 2025. godini – ukupno tri.

“U međuvremenu taj broj se povećao na četiri, jer je doneta još jedna presuda, ali to je i dalje veoma malo. Takođe, veoma je mali broj slučajeva u kojima je uopšte podnet optužni predlog.

U glavnom slučajevima se ne vidi nikakav pomak u istrazi, zbog kašnjenja ili nesaradnje i nepostupanja policije. Veoma veliki broj slučajeva neće nikada ni dobiti sudski  epilog zbog toga što su krivične prijave odbačene ili doneta službena beleška da nema mesta pokretanju krivičnog postupka zbog toga što nije reč o krivičnom delu koje se goni po službenoj dužnosti”, navela je Trifković.

Prema njenim rečima, skoro trećina napada 2024. godine bila je na novinare i medijske radnike televizije N1 (19), dok se broj napada na N1 još i povećao 2025. godine na 23.

“Iz jedne od retkih osuđujućih presuda iz prethodne dve godine, koja se odnosila na pretnje iz ranijih godina, možemo da vidimo da optuženi u porukama koje je slao oštećenom novinaru koristi iste formulacije koje političari vladajuće stranke koriste na televiziji, u svakodnevnom govoru kako bi označili i kriminalizovali novinare N1 i Nove S”, rekla je Trifković i dodala a su i mali lokalni mediji veoma često sistemski na udaru pretnji, zastrašivanja i pritisaka.

Advokat Kruna Savović, koja je bila i recenzentkinja dela izveštaja, govorila je o sudskoj praksi u vezi sa ugrožavanjem sigurnosti. Prema Krivičnom zakoniku, teži je oblik krivičnog dela ugrožavanja sigurnosti ako se ono učini prema predsedniku države, narodnom poslaniku, predsedniku i članovima Vlade, sudijama, tužiocima, policiji, ali i medijskim radnicima. Za ovo delo počinjeno protiv navedenih lica predviđena je kazna zatvora od šest meseci do pet godina.

Međutim, kako je istakla Savović, protiv okrivljenih za ugrožavanje sigurnosti medijskih radnika nije bilo izrečenih kazni za koje su okrivljeni morali da izdržavaju u zatvorskim uslovima, a ista praksa je pronađena i u predmetima koji se odnose na zaštitu sigurnosti sudija i advokata. Upravo suprotno se događalo kada je presuda bila za ugrožavanje sigurnosti predsednika države i predsednika Vlade Srbije.

“Analizirajući dostavljene sudske odluke utvrđeno je da predsednik Republike Srbije, odnosno predsednik Vlade Republike Srbije u toku postupka pred tužilaštvom i/ili sudom nije bio saslušan u svojstvu oštećenog, što nije slučaj sa ostalim licima čija je sigurnost posebno zaštićena članom 138, stavom 3 Krivičnog zakonika. U određenim odlukama, presudama kojima se prihvata sporazum o priznanju krivičnog dela, samo se konstatuje da su pripadnici Uprave vojne policije angažovani u neposrednoj fizičkoj zaštiti i obezbeđenju predsednika Republike Srbije, odnosno predsednika Vlade, Vlade Republike Srbije podigli mere bezbednosti i zaštite tog lica na najviši nivo. U pojedinim slučajevima kao svedoci u postupku pojavljuju se članovi obezbeđenja predsednika Republike Srbije, odnosno premijera. Sud je zaključio da je kod oštećenog nastupila strah i osećaj nesigurnosti iz njihovih iskaza umesto iz iskaza predsednika Republike Srbije”, navela je Savović deo iz izveštaja.

Savović je ocenila da su fizički napadi na medije i medijske radnike fizički napadi postali potpuno otvoreni i ogoljeni, a da su pripadnici policije ili neaktivni posmatrači, ili i učesnici u napadima.

“Mi smo sada došli u ovu jednu fazu gde sad samo gledamo šta policija ne radi, odnosno na koji način ne postupa. Međutim, mi smo nekoliko godina unazad otvoreno ukazivali na to da tužilaštvo u skladu sa zakonom ima mogućnosti koje ne preduzima u dovoljnoj meri, odnosno, ne preduzima uopšte – ne postoji pokretanje disciplinskih postupaka, obaveštavanja starešina o nedostavljanju podataka ukoliko se ne ispoštuju rokovi. Ono što meni iz ovog ugla deluje problematičnije jeste prekoračenje ili zloupotreba ovlašćenja (policije). Čak ne mogu da kažem ni ‘ovlašćenje’, jer neke stvari apsolutno nisu ni propisane zakonom, to su, dakle, napadi koje smo imali priliku da vidimo i koji su zabeleženi”, rekla je Savović i izdvojila slučajeve napada na ekipu N1 u Novom Sadu u septembru 2025, kada je pripadnik Žandarmerije bacio kamen na novinarku, kao i napad na Vuka Cvijića i grupu građana ispred Pravnog fakulteta u Beogradu.

Ceo izveštaj o zaštiti slobode izražavanja u pravosudnom sistemu Srbije: “Zloupotreba, nekažnjivost, neadekvatan odgovor institucija” Fondacije Slavko Ćuruvija nalazi se ovde.